Mir

Mir znači društveno prijateljstvo i harmoniju u odsustvu neprijateljstva i nasilja. U društvenom smislu, mir se obično definiše kao nedostatak sukoba (kao što je rat) i slobodu od straha od nasilja između pojedinaca ili grupa (još su Rimljani mir definisali kao odsustvo ratova; Pax, absentia belli). Druge definicije mira uključuju slobodu od prepirki, spokoj, harmoniju ili unutarnje zadovoljstvo i vedrinu i dr. jer se značenje riječi mir mijenja s kontekstom.

"Psihološki mir" (kao što su mirno razmišljanje i emocije) je lošije definisan, ali je možda neophodan prethodnik uspostavljanju "mira u ponašanju". Mirno ponašanje ponekad proizlazi iz "mirnog unutrašnjeg raspoloženja". Neki tvrde da unutrašnje kvalitete kao što su smirenost, strpljenje, poštovanje, saosjećanje, ljubaznost, samokontrola, hrabrost, umjerenost, praštanje, smirenost i sposobnost da se vidi šira slika mogu promovisati mir unutar pojedinca, bez obzira na vanjske okolnosti njihovog života.^[2]

U svojem najfantastičnijem značenju, mir označava stanje potpune harmonije, bez ikakvih konflikata ne samo između ljudi, nego i između ljudi i prirode, i stvorenja u prirodi (međusobno).

Organizacija koja je zadužena za održavanje mira između naroda su Ujedinjene nacije. Mir može biti dobrovoljan, tako da se potencijalni agresori obvezuju da će se suzdržavati od "nemira", ali može biti i prisilan, tako da se oni koji bi mogli izazivati nemire prisile na mir. Od 1945. svijet je bio samo 26 dana bez ratova.

Neke su države ipak u nekoliko generacija očuvali mir. To su na primjer Švicarska, Kostarika, Švedska, kao i neke grupe ljudi kao što su Amiši...

Mir se kovao diplomatskim putem u obliku kraljevskih brakova, kako u dalekoj prošlosti tako i u modernom vremenu. Dva rana primjera kraljevskih brakova koji su korišteni za uspostavljanje diplomatskih odnosa su Hermodike I, koja se udala za kralja Frigije oko 800. p. n. e,^[3] i Hermodike II, koja se udala za kralja Lidije oko 600. p. n. e.^[4] Oba braka su uključivala grčke princeze iz Agamemnonove kuće i kraljeve iz današnje Turske.^[5] Brakovi između grčkih princeza i kraljeva Frigije i Lidije imali su značajan uticaj na regiju, što je dovelo do prenošenja važnih tehnoloških inovacija iz Anadolije u Grčku. Konkretno, Frigijci su uveli grčko pismo, dok su Lidijci bili pioniri u korištenju kovanica kao oblika novca. Oba izuma brzo su prihvatili okolni narodi kroz trgovinu i saradnju.

Mir se nije uvijek postizao mirnim putem; u mnogim slučajevima su ga sprovodili pobjednici rata, često upotrebom nasilja i prinude. U svom djelu Agricola, rimski historičar Tacit, strastveno i kritički piše o pohlepi i aroganciji Rimskog Carstva, prikazujući ga kao nemilosrdnu i sebičnu silu. Jedna, za koju Tacit kaže da je od kaledonskog poglavice Kalgaka, završava se sa: "Auferre trucidare rapere falsis nominibus imperium, atque ubi solitudinem faciunt, pacem appellant."("Pustošiti, klati, uzurpirati pod lažnim titulama, oni nazivaju carstvom; a tamo gdje naprave pustinju, zovu to mir." - Oxford revidirani prijevod).

Rasprava o miru je stoga u isto vrijeme i ispitivanje njegovog oblika. Je li to jednostavno odsustvo masovnog organiziranog ubijanja (rata), ili mir zahtijeva poseban moral i pravdu? (pravedni mir).^[6] Društveni mir se može posmatrati u najmanje dva oblika:

• Jednostavno mirovanje oružja, odsustvo rata.
• Odsustvo rata praćeno posebnim zahtjevima za međusobno rješavanje odnosa, koje karakteriše pravda, međusobno poštovanje, poštovanje zakona i dobra volja.

Od 1945. Ujedinjene nacije i Vijeće sigurnosti Ujedinjenih nacija djeluju u cilju rješavanja sukoba bez rata. Ipak, nacije su od tada ulazile u brojne vojne sukobe.

Ujedinjene nacije (UN) su međunarodna organizacija čiji su navedeni ciljevi olakšavanje saradnje u oblasti međunarodnog prava, međunarodne sigurnosti, ekonomskog razvoja, društvenog napretka, ljudskih prava i postizanja mira u svijetu. Osnovane su 1945. nakon Drugog svjetskog rata da zamijene Društvo naroda, da zaustave ratove između zemalja i da obezbijede platformu za dijalog.

Nakon odobrenja Vijeća sigurnosti, UN šalje mirovne snage u regije u kojima je oružani sukob nedavno prestao ili je pauziran kako bi izvršili uslove mirovnih sporazuma i obeshrabrili borce od obnavljanja neprijateljstava. Budući da UN ne održava vlastitu vojsku, mirovne snage dobrovoljno obezbjeđuju države članice UN-a. Snage, koje se nazivaju i "Plavi šljemovi", koje sprovode sporazume UN-a dobijaju medalje Ujedinjenih nacija, koje se smatraju međunarodnim odlikovanjima umesto vojnim. Mirovne snage u cjelini dobile su Nobelovu nagradu za mir 1988.

Obaveza države da obezbijedi mir unutar svojih granica obično je zadatak policije. Policija je konstituisano tijelo lica koje je država ovlastila da sprovode zakon, štite živote, slobodu i imovinu građana i sprječava kriminal i građanske nemire.^[7] Njihova ovlaštenja uključuju moć hapšenja i legitimnu upotrebu sile. Policijske snage se često definišu kao odvojene od vojske i drugih organizacija uključenih u odbranu države od stranih agresora; međutim, žandarmerija je vojna formacija koja obavlja policijske i neke druge zadatke.^[8] Policijske snage su obično službe javnog sektora koje se finansiraju iz poreza.

Aparat nacionalne sigurnosti jedne države odgovoran je za obezbjeđivanje mira i sigurnosti od stranih prijetnji i agresije. Nacionalnu sigurnost može ugroziti niz faktora, uključujući akcije drugih država (kao što su vojni ili elektronski napadi), nasilne nedržavne aktere (kao što su teroristički napadi), organizirane kriminalne grupe (kao što su narko karteli) i prirodne katastrofe (kao što su poplave i zemljotresi).^{[9]:v, 1–8[10]} Sistemski pokretači nesigurnosti, koji mogu biti transnacionalni, uključuju ekonomsku nejednakost i marginalizaciju, političku isključenost, klimatske promjene i nuklearnu proliferaciju.^[10] Obzirom na širok spektar rizika, očuvanje mira i sigurnosti jedne nacionalne države ima nekoliko dimenzija, uključujući ekonomsku sigurnost, energetsku sigurnost, fizičku sigurnost, sigurnost životne sredine, sigurnost hrane, sigurnost granica i sajber sigurnost. Ove dimenzije su usko povezane sa elementima nacionalne moći.

Glavna preteča Ujedinjenih nacija bilo je Društvo naroda. Nastalo je na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919., a proizašao je iz zalaganja Woodrow Wilsona i drugih idealista tokom Prvog svjetskog rata. Pakt Društva naroda uključen je u Versajski sporazum 1919, a Društvo je osnovano u Ženevi i funkcionisalo je do njenog raspada kao rezultat Drugog svjetskog rata i zamjene od strane Ujedinjenih nacija. Velike nade koje su se polagale u Društvo 1920-ih, na primjer među članovima Unije društva naroda, ustupile su mjesto široko rasprostranjenom razočaranju 1930-ih, dok se Unija borila da odgovori na izazove nacističke Njemačke, fašističke Italije i Japana.

Istaknuti učenjak, Sir Alfred Eckhard Zimmern, koji se smatra jednim od najutjecajnijih intelektualaca Društva naroda, crpio je inspiraciju za svoje studije iz klasika, zajedno s drugim britanskim naučnicima kao što su Gilbert Murray i Florence Stawell. Ova grupa naučnika se često naziva skupom "Grčka i mir", zbog njihovog zajedničkog interesa za drevnu grčku civilizaciju i promociju mira.

Stvaranje Društva naroda i nada u informisano javno mnijenje o međunarodnim pitanjima (koju je, na primjer, izrazila Unija za demokratsku kontrolu tokom Prvog svjetskog rata), također je dovela do stvaranja tijela posvećenih razumijevanju međunarodnih poslova, nakon Prvog svjetskog rata, kao što su Vijeće za vanjske odnose u New Yorku i Kraljevski institut za međunarodne poslove u Chatham House u Londonu.

Od 1901. Nobelova nagrada za mir je najprestižnija svjetska nagrada koja se dodjeljuje pojedincima ili organizacijama koji su dali značajan doprinos miru. Nagradu dodjeljuje Norveški Nobelov komitet, grupa od pet pojedinaca koje je izabrao norveški parlament. Nominovani za nagradu dolaze iz cijelog svijeta i često su oni koji su radili na okončanju sukoba, zaštiti ljudskih prava ili promovisanju humanitarnih akcija. Dodjeljuje se svake godine međunarodno zapaženim ličnostima nakon stvaranja nagrade oporukom Alfreda Nobela. Prema Nobelovoj volji, Nagrada za mir biće dodijeljena osobi koja je "...učinila najviše ili najbolje djelo za bratstvo među narodima, za ukidanje ili smanjenje stalnih vojski, te za održavanje i unapređenje mira."^[11]

U stvaranju Rhodes stipendija za izvanredne studente iz Sjedinjenih Država, Njemačke i većeg dijela Britanskog Carstva, Cecil Rhodes je 1901. napisao da je "cilj da će razumijevanje između tri velike sile učiniti rat nemogućim, a obrazovni odnosi čine najčvršću vezu."^[12] Ova mirovna svrha Rhodes stipendija bila je vrlo istaknuta u prvoj polovini 20. stoljeća, a postala je ponovo istaknuta u posljednjih nekoliko godina pod upraviteljem Rhodes kuće Donaldom Markwellom,^[13] historičarem koji je razmišljao o uzrocima rata i mira.^[14] Ova vizija je uveliko uticala na senatora J. Williama Fulbrighta u cilju Fulbrightove stipendije za promovisanje međunarodnog razumijevanja i mira, te je vodila mnoge druge međunarodne programe stipendija,^[15] uključujući Schwarzman stipendija za Kinu koju je ustanovio Stephen A. Schwarzman 2013.^[16]

Međunarodnu Gandhijevu nagradu za mir, nazvanu po Mahatma Gandhiju, svake godine dodjeljuje Vlada Indije. Pokrenuta je 1995. povodom 125. godišnjice njegovog rođenja kao počast idealima koje je zagovarao Gandhi. Ovo je godišnja nagrada koja se dodjeljuje pojedincima i institucijama za njihov doprinos društvenoj, ekonomskoj i političkoj transformaciji kroz nenasilje i druge Gandhijeve metode. Nagrada sadrži Rs. 10 miliona u gotovini, konvertibilno u bilo koju valutu na svijetu, plaketu i citat. Nagrada se dodjeljuje svim osobama bez obzira na nacionalnost, rasu, vjeru ili spol.

Studentska nagrada za mir dodjeljuje se svake dvije godine studentu ili studentskoj organizaciji koja je dala značajan doprinos promicanju mira i ljudskih prava.

Nagrada za mir Ahmedija dodjeljuje se svake godine "kao priznanje za doprinos pojedinca ili organizacije za unapređenje stvari mira". Nagradu je prvi put pokrenuo 2009. godine Komitet za nagradu za mir Ahmadija muslimana pod direktivom halife muslimanske zajednice Ahmadija, Mirze Masroora Ahmada.

Svake godine u prvoj sedmici novembra, Sidnejska fondacija za mir dodjeljuje Sidnejsku nagrada za mir. Dodeljuje se organizaciji ili pojedincu čiji je život i rad pokazao značajan doprinos:

• Postizanju mira uz pravdu na lokalnom, nacionalnom ili međunarodnom planu
• Promociju i ostvarivanje ljudskih prava
• Filozofiju, jezik i praksu nenasilja

Muzeji mira su muzeji koji dokumentuju historijske mirovne inicijative. Mnogi pružaju programe zastupanja za nenasilno rješavanje sukoba. To može uključivati sukobe na ličnom, regionalnom ili međunarodnom nivou.

U svijetu mirovnih studija postoji mnogo različitih teorija "mira", što uključuje proučavanje deeskalacije, Definicija "mira" može varirati sa religijom, kulturom ili predmetom studiranja.

Klasični "realistički" stav je da je ključ za promovisanje reda među državama, a samim tim i za povećanje šansi za mir, održavanje ravnoteže snaga između država - situacija u kojoj nijedna država nije toliko dominantna da može "nametnuti zakon ostalima“. Eksponenti ovog gledišta su Metternich, Bismarck, Hans Morgenthau i Henry Kissinger. Sličan pristup – više u tradiciji Huga Grotiusa nego Thomasa Hobbesa – artikulisala je takozvana "engleska škola teorije međunarodnih odnosa" kao što su Martin Wight u svojoj knjizi "Power Politics" (1946, 1978) i Hedley Bull u "The Anarchical Society" (1977).

Kako bi održavanje ravnoteže snaga u nekim okolnostima moglo zahtijevati spremnost za rat, neki kritičari su ideju ravnoteže snaga vidjeli kao promociju rata, a ne promociju mira. Ovo je bila radikalna kritika onih pristalica savezničkih i pridruženih sila koji su pravdali ulazak u Prvi svjetski rat na osnovu toga da je potrebno sačuvati ravnotežu snaga u Evropi od njemačke želje za hegemonijom.

U drugoj polovini 20. stoljeća, a posebno tokom hladnog rata, poseban oblik ravnoteže snaga – međusobno nuklearno odvraćanje – pojavio se kao široko rasprostranjena doktrina o ključu mira između velikih sila. Kritičari su tvrdili da je razvoj nuklearnih zaliha povećao šanse za rat, a ne za mir, i da ga je "nuklearni kišobran" učinio "sigurnim" za manje ratove (npr. rat u Vijetnamu i sovjetska invazija na Čehoslovačku kako bi se okončalo Praško proljeće), tako da su takvi ratovi vjerovatniji.

Centralno načelo klasičnog liberalizma, na primjer među engleskim liberalnim misliocima s kraja 19. i početka 20. stoljeća, bilo je da slobodna trgovina promoviše mir. Na primjer, ekonomista iz Cambridgea John Maynard Keynes (1883–1946) rekao je da je "odgojen" na ovoj ideji i držao je neupitnom barem do 1920-ih.^[17] Tokom ekonomske globalizacije u decenijama koje su prethodile Prvom svjetskom ratu, pisci kao što je Norman Angell tvrdili su da je rast ekonomske međuzavisnosti između velikih sila činio rat između njih uzaludan i stoga malo vjerojatan. On je ovaj argument iznio 1913. Godinu dana kasnije, ekonomske međusobno povezane države Evrope bile su upletene u ono što će kasnije postati poznato kao Prvi svjetski rat.^[18]

Teorija demokratskog mira postavlja da demokratija uzrokuje mir zbog odgovornosti, institucija, vrijednosti i normi demokratskih zemalja.^[19]

Teorija teritorijalnog mira postavlja da mir uzrokuje demokratiju jer teritorijalni ratovi između susjednih zemalja dovode do autoritarnih stavova i zanemarivanja demokratskih vrijednosti.^[20] Ovu teoriju podržava historija koja pokazuje da zemlje rijetko postaju demokratske sve dok se njihove granice ne riješe teritorijalnim mirom sa susjednim zemljama.^[21]

Igra rata i mira je pristup u teoriji igara za razumijevanje odnosa između mira i sukoba.

Ponovljene hipoteze igre prvobitno su koristile akademske grupe i računarske simulacije za proučavanje mogućih strategija saradnje i agresije.^[22]

Kako su mirovnjaci vremenom postajali sve bogatiji, postalo je jasno da vođenje rata ima veće troškove nego što se u početku vjerovalo. Jedna od dobro proučenih strategija koja je brže sticala bogatstvo bila je zasnovana na Džingis-kanu, tj. stalnom agresoru koji neprestano ratuje da bi stekao resurse. Ovo je, nasuprot tome, dovelo do razvoja onoga što je poznato kao "strategija dobrog momka koji se izaziva", mirotvorca sve dok nije napadnut, unaprijeđenim na način da oprašta da bi pobijedio pa i svojim napadačima. Sabiranjem rezultata svih igara u paru za svakog igrača, vidi se da više igrača stiče bogatstvo sarađujući jedni s drugima, dok gube konstantno agresivni igrači.^[23]

Socijalistički, komunistički i lijevo orijentirani liberalni pisci 19. i 20. stoljeća (npr. Lenjin, J.A. Hobson, John Strachey) tvrdili su da je kapitalizam izazvao rat (npr. kroz promovisanje imperijalnih ili drugih ekonomskih rivalstava koje vode do međunarodnog sukoba). To je navelo neke da tvrde da je međunarodni socijalizam ključ mira.

Međutim, kao odgovor na takve pisce 1930-ih koji su tvrdili da je kapitalizam izazvao rat, ekonomista John Maynard Keyne (1883–1946) je tvrdio da upravljani kapitalizam može promovisati mir. To je uključivalo međunarodnu koordinaciju fiskalne/monetarne politike, međunarodni monetarni sistem koji nije suprotstavljao interese zemalja jedne protiv drugih i visok stepen slobodnee trgovine. Ove ideje su bile u osnovi Keynesovog rada tokom Drugog svjetskog rata koji je doveo do stvaranja Međunarodnog monetarnog fonda i Svjetske banke u Bretton Woodsu 1944, a kasnije i Opšteg sporazuma o carinama i trgovini (posljedično Svjetske trgovinske organizacije).^[24]

Jedna od najuticajnijih teorija mira, posebno otkako je Woodrow Wilson predvodio stvaranje Društva naroda na Pariskoj mirovnoj konferenciji 1919, je da će mir biti unaprijeđen ako se namjerna anarhija država zamijeni kroz rast međunarodnog prava koji se promoviše i sprovodi kroz međunarodne organizacije kao što su Društvo naroda, Ujedinjene nacije i druge funkcionalne međunarodne organizacije. Jedan od najvažnijih ranih eksponenta ovog pogleda bio je Alfred Eckhart Zimmern, u svojoj knjizi "Društvo naroda i vladavina prava" iz 1936.^[25]

Mnogi "idealistički" mislioci o međunarodnim odnosima – npr. u tradicijama Immanuel Kanta i Karla Marxa – tvrdili su da je ključ mira rast nekog oblika solidarnosti između naroda (ili klasa ljudi) koje povezuju linije podjela između nacija ili država koje vode do rata.^[26]

Jedna verzija ovoga je ideja promovisanja međunarodnog razumijevanja među nacijama kroz međunarodnu mobilnost studenata – ideja koju su najsnažnije unaprijedili Cecil Rhodes u stvaranju Rhodes stipendije i njegovi nasljednici kao što je J. William Fulbright.^[27]

Druga teorija je da se mir može uspostaviti među zemljama na osnovu aktivnog upravljanja vodenim resursima.^[28]

• Nobelova nagrada za mir

• https://web.archive.org/web/20100405063415/http://www.dadalos.org/frieden_hr/grundkurs_2.htm
• http://www.carnegieendowment.org/ Arhivirano 13. 10. 2009. na Wayback Machine
• http://peacewiki.pbworks.com/
• http://peace.maripo.com/ spomenici miru
• http://www.frient.de/ Arhivirano 28. 8. 2018. na Wayback Machine
• https://web.archive.org/web/20120307163007/http://www.dmoz.org/Society/Issues/Peace