Bosna i Hercegovina (Austro-Ugarska)

Odlukama Berlinskog kongresa od 13. jula 1878. Austro-Ugarska je dobila pravo da u ime uvođenja reda okupira dotadašnji osmanski Bosanski vilajet, u kom je pored Bosne bila i Hercegovina, Krajina i Novopazarski sandžak. Za ovaj posljednji odlučeno je da ostane pod osmanskom upravom, ali je Austro-Ugarskoj dato pravo da i tamo radi sigurnosti i prometa ima svoje garnizone i po potrebi intervenira.^[1]

Austro-ugarska vojska počela je nadirati u Bosnu 29. jula 1879. i nakon krvavih bitaka sa fanatičnim muslimanskim braniocima zauzela utvrde u Bihaću i Kladuši, da bi do kraja oktobra došla do novopazarskog Priboja i Prijepolja.^[1]

Dogovorom od 21. aprila 1879. sklopljenim u Istanbulu između Osmanskog Carstva i Austro-Ugarske, sultanu je i nadalje (nominalno) priznat suverenitet nad Bosnom. Posebno je naglašeno da okupacija neće utjecati na vjerske slobode muslimana, da će se prihodi iz Bosne isključivo koristiti za dobrobit njezinih stanovnika, kao i to da će i nadalje vrijediti osmanski novac.^[1]

Nakon okupacije Bosna i Hercegovina je uključena u austro-ugarsku carinsku zonu, a u zemlju je uvedena uprava na čelu sa ministrom financija kao civilnim upraviteljem i guvernerom kao predstavnikom cara i vojske. Od 1881. počela je regrutacija na temelju Zakona o odbrani, nastalom po austro-ugarskom modelu opće vojne obaveze, a od 1882. profunkcionirala je građanska uprava. I pored napretka i reformi koje je provodila nova vlast, izbijale su česte bune, naročito je bila žestoka ona iz 1883.^[1]

Nakon tog se rasplamsao pokret među muslimanima sa centrom u Mostaru, koji su možda bili pod utjecajem Crne Gore i Srbije. Oni su podigli čitav niz oštrih optužbi protiv ministra financija Kallaya, i zahtjevali prekid nasilne katolizacije i hrvatske propagande, kao i povratak vakufa za financiranje svojih vjerskih institucija i smanjenje porezne presije.^[1] Kallay je u više navrata branio svoje postupke pred njihovim delegacijama, pa je 1900. objavio i studiju o tome, ali su se u maju 1901. i aprilu 1902., stare optužbe ponovno rasplamsale. Nakon tog je 1908. uslijedila Aneksiona kriza, kulminacija je bio atentat na Nadvojvodu Franju Ferdinanda u Sarajevu 28. juna 1914., koji su izveli srpski nacionalisti, nakon kojeg je uslijedio Prvi svjetski rat.^[1]

Bosna i Hercegovina je u vrijeme okupacije imala prosječnu gustoću naseljenosti od 31 stanovnika na 1 km², najgušća naseljenost bila je po riječnim dolinama na sjeveru, najniža po planinama u centru zemlje; gdje su visoke planine bile potpuno nenaseljene.^[1] Tako da je 1900. samo 69 naselja imalo više od 2000 stanovnika, a samo 4 grada Sarajevo, Mostar, Banja Luka i Dolnja Tuzla više od 5000 stanovnika.^[1] Stanovništvo je poraslo od 1,158.117 koliko ih je bilo 1879. do 1,568,092 ljudi 1895., od tog su 828.170 bili muškarci, a žene 739.902. Uz njih tu su bile i okupacijske snage u jačini od 22.944 ljudi, tako da se ukupan broj stanovnika bio 1,591.069, pored tog u to vrijeme je živjelo i oko 70.878 stranaca.

^[1]

Većinsko stanovništvo bilo je slavensko (Srbi, Bošnjaci, Hrvati), pored njih bilo je i 5745 Židova (španjolskih Sefarda) i nešto Roma, Cincara i Albanaca. Nakon okupacije 1878 doselilo se dosta Austrijanaca, Nijemaca, Holanđana, Hrvata, Mađara i Dunavskih Švaba. Najveći dio obradive zemlje kao i trgovina po gradovima bio je u rukama muslimanskog plemstva (aga i begova).^[1]

Po gradovima su većinom živjeli muslimani, a po selima kršćani.^[1] Siromašniji kršćanski seljaci bezemljaši (raja), živjela je pod osmanskom vlašću u vrlo bijednoj situaciji.^[1] Muslimani su na svom čelu imali Reisu-l-ulemu u Sarajevu koji je bio podložan Istanbulu, svoje vjerske institucije uzdržavali su vakufima, koji su nakon okupacije stavljeni pod državnu kontrolu, na što su se oni bunili. Između 1878. i 1900. iz zemlje je emigriralo oko 17.000 stanovnika, među njima 16.000 muslimana.

Pravoslavci su do okupacije imali dvije eparhije u Mostaru i Zvorniku, i mitropoliju u Sarajevu, podložnu carigradskom patrijarhu. Nakon okupacije organizirali su mitropolije u Sarajevu, Dolnjoj Tuzli i Mostaru.^[1] katolici, koje su u to vrijeme zvali Latini, živjeli su koncentrirani oko Travnika i Mostara, sa vjerskim centrom u franjevačkom samostanu iz 13. vijeka.^[1] Do okupacije su organizacijski bili podjeljeni u tri apostolska vikarijata podložna biskupu u Dubrovniku.^[1] Nakon okupacije od promjenjena je organizacijska struktura, pa od 1881. katolički nadbiskup ima sjedište u Sarajevu a osnovane su biskupije u Banja Luci, Mostaru i Trebinju.^[1]

Od 1,4 milijuna stanovnika, koji su se bavili poljoprivredom, 2,13% bili su zemljoposjednici, 15,89% slobodni seljaci, 38,25% kmetovi, 11,26% napoličari uz 3,25% u nekom drugom odnosu. U vrijeme okupacije više od 90% stanovnika bilo je nepismeno, a jedine škole bile su vjerske na vrlo niskoj razini. Nakon okupacije osnovano je nekoliko državnih škola, dvije gimnazije, jedna viša škola, 10 strukovnih škola i jedna pedagoška.^[1] Većina stanovnika bez obzira na vjeru bila je odjevena na turski način, i stanovala je u bijednim kućama, bez dimnjaka i stakla na prozorima.^[1]

U religijskom pogledu 1879. bilo je;

• 496.761 pravoslavaca
• 448.613 muslimana
• 209.391 katolika
• 34390Privreda

Do 1878. u Bosni i Hercegovini nije bilo ni jednog industrijskog pogona, već jedino zanatlija organiziranih po esnafim, koji su proizvodili oružje, [[bakar|bakrene i [[vuna|vunene proizvode. Nakon okupacije austro-ugarska vlast je podigla domaću industriju, od malih manufaktura tepiha i tapiserija po Sarajevu, do čeličana i željezara u Zenici i Varešu i rafinerije nafte u Bosanskom Brodu.^[1] Pored tog podignuto je puno manjih tvornica, koje su proizvodile; sapun, šećer, svijeće, papir, tekstil, kožu, alkohol, amonijak, likere uz nekoliko pivovara i 4 državne tvornice duhana. Podignuta je termoelektrana u [[Jajce|Jajcu, snage 6000 KS, koja je pored struje proizvodila i kalcijev karbid.^[1]

Trgovina je do 1878. bila vrlo ograničena zbog nedostatka željeznice, dobrih puteva, visokih carina i monopola. Nakon okupacije cestovna mreža je poboljšana i obnovljena, izgrađeno je 3900 km državnih i više od 6300 km lokalnih puteva. Do 1902. izgrađeno je 1087 km željezničkih pruga, od kojih je većina bila uskotračna, ali je glavna linija duga 555 km bila normalnog kolosjeka. Ona je povezivala Bosanski Brod, Sarajevo, Mostar sa Jadranom, sa uskotračnim krakom od Gabele do Dubrovnika.^[1] Otvarani su poštanski uredi, podignuto 342 km telefonskih linija. Od financijskih institucija 1895. osnovana je Bosanska banka, koja se uglavnom bavila hipotekarnim kreditima.^[1]

•  
  Prizor iz Ljubuškog
•  
  Slika Aloisa Schönna tržnica u Sarajevu
•  
  Prizor iz Sarajeva
•  
  Prizor sa Baščaršije

• Austro-ugarska okupacija Bosne i Hercegovine 1878
• Bosanska kriza
• Bosanski sabor

• Bosnien-Herzegowina (de)

‎