Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije
Socijaldemokratska stranka Hrvatske i Slavonije, je bila socijaldemokratska politička stranka osnovana 1894. godine koja je delovala na području Kraljevstva Hrvatske i Slavonije. Vođa Hrvatsko-slavonske socijaldemokratske stranke bio je Vitomir Korać.[1]
Delovala je do 1919. godine, kada je jedan deo članstva pristupio Socijalističkoj radničkoj partiji Jugoslavije (komunista), a drugi Socijalističkoj partiji Jugoslavije.
Godine 1890, u Budimpešti je bila osnovana Socijaldemokratska partija Ugarske, u čijem su sastavu delovali i socijalisti Hrvatske. Posle kongresa Socijaldemokratske partije Ugarske 1894, socijalisti iz Banske Hrvatske osnovali su zasebnu Socijaldemokratsku stranku Hrvatske i Slavonije 8. i 9. septembra 1894. godine. Ovo je bila prva radnička stranka na jugoslovenskom tlu. Na njenom čelu isprva je bio Ivan Ancel, a posle 1901. godine Vilim Bukšeg i Vitomir Korać.
S obzirom na relativnu nerazvijenost i nedostatak industrije, a s njome i malobrojnost radničke klase, imala je prilično ograničen broj članova, ali su već 1897. godine pod njenom organizacijom izbili štrajkovi u Slavoniji. Relativno veliki broj članova u to doba su činili strani radnici, odnosno pripadnici njemačke narodnosti. Zbog toga, kao i zbog službenog austromarksističkog stava, bila je relativno marginalizirana.
Tokom 1890-ih, radnički pokret u Hrvatskoj imao je jače aktive u Zagrebu i Rijeci. Međutim, početkom 20. vijeka je počela postupno rasti i širiti podršku na druge dijelove Hrvatske, pogotovo Sisak, gdje je 1910. njenim članom postao i Josip Broz.
U toku priprema napada Austrougarske na Srbiju 1914. godine, SDSHiS se usprotivila pripremama, te su ubrzo raspuštene sve organizacije radničkog pokreta i zabranjena radnička štampa. U vojsku je bilo mobilisano više od 50% članova stranke. Time je delatnost stranke tokom ratnih godina zamrla.
Pred kraj prvog svjetskog rata je austromarksizam napušten, ali se stranka nakon raspada Austro-Ugarske i stvaranja Kraljevine SHS ubrzo raspala. Jedan deo članstva, predvođen Vitomirom Koraćem, odlučio se za delovanje u narodnim odborima, kako bi se na taj način uklopili u nove državne strukture, dok je drugi deo, predvođen Đurom Cvijićem i Vladimirom Čopićem, odbacio reformizam, te su postali članovi Socijalističke radničke partije Jugoslavije (komunista) 1919. godine.
U jugoslovenskoj istoriografiji se često navodi da je "većina", lijevo krilo stranke, poslalo delegaciju za kongres u Beogradu.[2] Đuro Cvijić je u to vrijeme bio sekretar zagrebačke organizacije, koja se pobunila protiv "oportunističkog" vodstva.[2]
Prvo glasilo radničkog pokreta u Banskoj Hrvatskoj bilo je „Sloboda“ (1892-1902). Glavni hrvatski socijalistički list bila je „Slobodna riječ“ (1902-1914). Izdavan je i niz drugih listova poput „Razredne borbe“ (1907), ćiriličko „Pravo naroda“ (Šid i Zagreb, 1908-1912), nemački „Folksreht“ (Zagreb i Osijek, 1908-1912) i ostali.
Socijaldemokratska stranka Hrvatske, osnovana 1990. godine, se smatrala njenom nasljednicom, a za njeno prisajedinjenje Socijaldemokratskoj partiji 1994. je odabrana upravo stogodišnjica osnivanja stare stranke.
- ↑ AFERA DIAMANTSTEIN
- ↑ 2,0 2,1 Petar Požar, Jugosloveni žrtve staljinskih čistki (str. 47-52), Beograd, 1989.
- Vitomir Korać. Povijest radničkog pokreta u Hrvatskoj i Slavoniji (knjiga prva). „Radnički sindikati“, Zagreb 1930. godina.
- Istorija Saveza komunista Jugoslavije. Izdavački centar „Komunist“, „Narodna knjiga“, „Rad“ Beograd 1985. godina.