Jackie Stewart
| Jackie Stewart | |
|---|---|
 | |
| Rođenje | 11. juni 1939. Milton, Škotska, UK |
| Nacionalnost |  britansko |
| Početak karijere | 1965. |
| Kraj karijere | 1973. |
| Formula 1 karijera | |
| Trke | 100 (99 starta) |
| Prvenstva | 3 (1969., 1971. i 1973.) |
| Pobjede | 27 |
| Podiji | 43 |
| Bodovi | 359 (360)[1] |
| Prve startne pozicije | 17 |
| Najbrži krug | 15 |
| Prva trka | Velika nagrada Južne Afrike, 1965. godine |
| Prva pobjeda | Velika nagrada Italije, 1965. godine |
| Posljednja pobjeda | Velika nagrada Njemačke, 1973. godine |
| Posljednja trka | Velika nagrada SAD, 1973. godine |
| Posljednja sezona | 1983. |
Sir John Young "Jackie" Stewart (11. juni 1939. godine, Milton, Škotska, UK), poznat kao leteći Škot, je bivši škotski vozač Formule 1. Za vrijeme aktivne karijere u Formuli 1, koja je trajala od 1965. do 1973. godine, osvojio je 3 prvenstva. Takmičio se i u Can-Am-u, kanadsko-američkom takmičenju u vožnji sportskih automobila koje je egzistiralo u periodu između 1966. i 1987. godine. 2009. godine, od strane novinara Kevina Easona proglašen je petim najboljim vozačem Formule 1 svih vremena pri čemu je isti novinar o Stewartu rekao: Ne samo da se pojavio kao veliki vozač Formule 1, već je bio i jedna od najvećih ločnosti motosporta.[1] U SAD-u je dobro poznat kao televizijski komentator ABC-evih emisija Wide World of Sports i ABC Sports. Bio je i glasnogovornik kompanija Ford, Rolex i Moët. U periodu između 1997. i 1999. godine, u partnerstvu sa sinom Paulom, vodio je tim Formule 1 Stewart Grand Prix.
Biografija
[uredi | uredi izvor]Rani period
[uredi | uredi izvor]Jackie Stewart je rođen 11. juna 1939. godine u Milton, Škotska. Otac mu je bio amaterski vozač motocikla kao i brat Jimmy koji je stekao lokalni ugled i vozio za tim Ecurie Ecosse. Pohađao je osnovnu školu u Dumbartonu, ali zbog nedijagnosticirane disleksije nije bio u mogućnosti da nastavi svoje srednje obrazovanje nakon 16. godine života.
Karijera vozača
[uredi | uredi izvor]
U 1964. godini je nastupio u takmičenju Formule 3 vozeći za Tyrrella. U svom debiju, 15. marta, vozeći po mokroj stazi na Snettertonu, Jackie je dominirao, ostvarivši zapanjujućih 25 sekundi prednosti u samo dva kruga, odnosno osvojivši prvo mjesto sa 44 sekunde prednosti ispred drugoplasiranog.[2] U roku od nekoliko dana dobio je ponudu da vozi za Formulu 1 koju je odbio, preferirajući da prvo stekne iskustvo u ovom takmičeju. U čitavoj sezoni samo u dva navrata nije ostvario pobjede.[2] Nakon nastupa za Ferrari na Le Mansu, i učešća u timu iz F1, Lotusu 33, impresionirao je Colina Chapmana i Jima Clarka. Ponovo je odbio da vozi u F1 , ali je umjesto toga nastupio za Lotusov F2 tim. U svom debitantskom nastupu u F2 zauzeo je 2. mjesto. Za takmičenje u Formuli 1 za sezonu 1965., potpisao je ugovor sa ekipom BRM (British Racing Motors) za koju je vozio i Graham Hill. Debi u F1 je ostvario na VN Južne Afrike, na kojoj osvaja 6. mjesto i prve bodove u Formuli 1. S jednim prvim i 3 druga mjesta, sezonu završava na solidnom 3. mjestu s osvojena 33 boda. U slijedećoj sezoni postiže skromnije rezultate jer od 9 utrka završava samo njih 4. S jednom pobjedom na kraju osvaja 7. mjesto sa samo 14 osvojenih bodova. Situacija se nije ništa popravila ni u sezoni 1967. Čak naprotiv, od 9 započetih utrka samo njih dvije završava pri čemu osvaja po jedno 2. i 3. mjesto. Sa ukupno osvojenh 10 bodova u sezoni zauzima 9. mjesto.
Nakon 3 godine provedene u BRM-u, Jackie potpisuje ugovor i prelazi u Tyrrell-ov Matra International tim gdje je vozio bolid Matra MS10 - Cosworth[3] u sezoni 1968. i 1969. Zahvaljujući vještini (i poboljšanim Dunlop gumama)[3] osvaja pobjedu na VN Holandije koja se vozila pri jakoj kiši na stazi Zandvoort. Još jedna pobjeda pri kiši i magli na stazi Nürburgringu, gdje osvoja prvo mjesto sa 4 minute prednosti. Prvo mjesto osvaja i na pretposljednoj utrci sezone, voženoj za VN SAD-a. Međutim u zadnjoj utrci, za VN Meksika, osvaja 7. mjesto te u ukupnom poretku osvaja 2. mjesto iza Grahama Hilla sa skupljenih 36 bodova.
Reference
[uredi | uredi izvor]- ^ Eason, Kevin (27. 3. 2009). "The 50 greatest Formula One drivers Nos 101". The Times. London. Arhivirano s originala, 7. 5. 2009.
- ^ a b Kettlewell, Mike, "Stewart: The Flying Scot", in Ward, Ian, executive editor. World of Automobiles (London: Orbis Publishing, 1974), Volume 19, p. 2190.
- ^ a b Kettlewell, Mike, "Stewart: The Flying Scot", in Ward, Ian, executive editor. World of Automobiles (London: Orbis Publishing, 1974), Volume 19, p. 2192.
Vanjski linkovi
[uredi | uredi izvor]