Naresi

Naresi (Narensi) su ilirski narod koji je od IV vijeka p.n.e naseljavao područje od izvorišta rijeke Neretve na sjeveru do Prenja na jugu.

Za prethistorijsku prošlost gornjeg toka rijeke Neretve posebno je značajno to što je ova oblast u starijem željeznom dobu ulazila u sastav teritorija na kom je egzistirala glasinačka kultura. U periodu od VIII do kraja VI stoljeća nosioci te kulture bile su autarijatske zajednice koje će kasnije biti objedinjene u ilirski narod Autarijati. O Autarijatima su relativno dosta vijesti ostavili antički pisci: Pseudo Aristotel, Strabon, Apijan, Plinije, Arijan, Polyaen, Agatah, Elijan, Diodor, Justin i Orozije.^[1]

Autarijati su bili susjedi Ardijejcima, drugom poznatom ilirskom plemenu. Na osnovu historijskih izvora zna se da su ova dva plemena, na prostoru gornjeg toka Neretve ratovali oko slanih izvora. Kao pobjednici iz tih sukoba izašli su Autarijati. Ardijejci su bili prisiljeni da se povuku južnije, u područje donjeg toka Neretve.

U IV vijeku u historiji Balkana i Ilira javljaju se Kelti, koji su se doselili u Panoniju. Na njihovom putu dalnjeg širenja Autarijati su bili prvi na udaru. Kelti (Skordisci) su ih porazili krajem IV vijeka, uništili njihovu široku etničku zajednicu i Autarijati su nestali.^[2]

Na nekadašnjem graničnom području Ardijejaca i Autarijati od tada se u historijskim izvorima (Apian) pojavljuje šira lepeza etničkih ilirskih zajednica kao ostatak te široke zajednice poznate Grcima i Rimljanima pod imenom Autarijati. Gatačko polje naseljavali su Melkumani (Merromènoi), područje Nevesinskog polja naseljavali su Glindicioni (Glintidìones) a u području oko rijeke Rame živjeli su Deretini.

Naresi se mogu locirati kao ilirski narod koji je naseljavao područje od izvorišta rijeke Neretve na sjeveru do Prenja na jugu. Ne treba odbaciti ni prisustvo Ardijejske etničke komponente kod Naresa, ako se ima u vidu da je središte njihova matičnog teritorija bilo granično područje između Ardijejaca i Autarijata. Današnjim administrativnim rječnikom rečeno, to bi podrazumijevalo područje općina Kalinovik, Konjic, Jablanica, te dijelove općina Prozor-Rama i Nevesinje.

Za ilirske zajednice iz razdoblja nakon urušavanja Autarijatske zajednice na kraju IV st. pr. n. e. naseljene na prostoru koji su naseljavali Autarijati ili direktno proizašle iz njih, smatra se da se može upotrebljavati termin postautarijatske zajednice.^[2]

Kao i većina ilirskih naroda i Naresi su svoj vrhunac u kulturološkom smislu dosegli u periodu od III stoljeća stare ere do uspostavljanja rimske vlasti.

Susjedi Naresa bili su i Daorsi koji su naseljavali neretljansku dolinu od Bijelog Polja do Gabele, Dabrovim i Popovim Poljem te Stolac sa širom okolinom i izlaskom na more kod Slanog. Daorsi su jedini narod s prostora Istočne Hercegovine koji se spominje među lirskim narodima koji je ušao u sastav ilirske države krajem IV st. pr. n. e., u teritorijalni sastav te države ušli su i Naresi.

Za neka domorodačka imena na spomenicima nastalim u rimsko doba (period romanizacija), smatra se da su keltska, kao Boio, Iacus, Laiscus, Posaulio i Mascelio, dok su Pinnes, Dazas, Pinnius, Tattuia, Temus i druga čisto ilirska imena iz jugoistočnog kruga ilirskih imena. Keltski utjecaj je u manjoj mjeri prisutan i na odjevnim predmetima prikazanih likova. Na dva spomenika iz Homolja kod Konjica prepoznaju se keltski elementi na odjeći. Naresi su koristili i sivu latensku keramiku karakterističnu za Kelte, zatim određene keltske ukrase koji se javljaju na reljefma nadgrobnih stela. Uticaj Kelta na kulturu Naresa tumači se dvojako.

• Nakon što je došlo do pomjeranja Ardijejaca i nestanka Autarijata (Strabon), onaj dio plemena koji je ostao u starom zavičaju bio je (djelomično) preslojen od Kelta — keltiziran. Prema toj tezi, Naresi bi bili djelomično keltizirani starosjedioci.^[3]
• Uticaj Kelta na Ilire s prostora gornje Neretve prisutan je zbog pojedinačnog doseljavanja Kelta iz trgovačkih i bračnih razloga^[1].

Područje koje su naseljavali Naresi odlikovalo se brdskim reljefom što je pogodovalo uzgoju stoke, a stočarstvo je bilo osnovna privredna grana kod Ilira. Bilo je i plodne zemlje oko Lisičića i Čelebića, ali arheološka građa ukazuje na dominaciju stočarstva. Pored stočarstva, ovakav reljef omogućavao je i bolju fzičku zaštitu koja je posebno potrebna u predrimskom periodu. Između planinskih masiva Bitovnje, Bjelašnice i Visočice na sjeveru, te Prenja i Čvrsnice na jugu, još u predrimsko doba formira se civitas, o čijoj snazi i vitalnosti svjedoče brojna gradinska naselja.^[1]

Veliko enciklopedijsko djelo Plinija Starijeg, Naturalis Historia, daje najkompletnije podatke za proučavanje etnografje rimske provincije Dalmacije, koja se dijelila na tri konventa. Jedan od ta tri konventa jeste i Naronitanski konvent koji je u administrativnom smislu obuhvatao cijelo područje Istočne Hercegovine. Ovom konventu su prema svjedočenju Plinija Starijeg pripadali sljedeći civitatesi (na osnovu popisa rimskih vlasti): “...Cerauni decuriis XXIIII, Daversi XVII, Desitiates CIII, Docleatae XXXIII, Deretini XIIII, Deraemistae XXX, Dindari XXXIII, Glinditiones XLIIII, Melcumani XXIIII, Naresi CII, Scirtari LXXII, Siculotae XXIIII.

Njihovo etničko ime (Narensioi) pojavljuje u Ptolomejevoj “Geografji”,

Na osnovu Plinijevog svjedočenja jasno se vidi da su Naresi bili najbrojniji ilirski narod Istočne Hercegovine. Po svojoj brojnosti bili su odmah iza Dezidijata kada je u pitanju cjelokupni naronitanski sudbeni konvent. Po podacima koje daje Plinije Stariji, njihova populacija se kretala između 15.300 do 20.400 ljudi.^[3]

Naresi su učestvovali u Batonovom ustanku (6–9. g. n. e.).

Značajnija rimska naselja razvila su se u Konjicu, Madeškovcima, Polju, Čelebićima, Lisičićima i Ostrošcu. Ne samo po prometnm položaju nego i po nalazima čini se da je upravni i politički centar župe (civitas) bio u Konjicu. I pored toga što su na čitavom području jako prisutni tragovi intenzivne romanizacije, možda najbogatiji u cijeloj Bosni i Hercegovini, nema potvrda ο municipalnom statusu Konjica i njegove teritorijalne zajednice.^[3]

Hod sve intenzivnije romanizacije može se dosta dobro pratiti po natpisima koji uglavnom potječu iz 2. i 3. st. Carskih gentilicija iz 1. st. u ovoj regiji nema.

Njihovo etničko ime se pojavljuje na dva epigrafska sakralna spomenika oba pronađen van njihove matične teritorije. Spomenik iz Gatačkog polja podignut je mladoj ženi koja je potjecala iz tog naroda (AE 1994, 1342), a bila je udata za jednog od MelkumaniMelkumana. O njenoj etničkoj pripadnosti zapravo najviše govori cognomen njenog oca Batona Naresa. U Prijepolju, u Crnoj Gori, pronađen je drugi natpis: D(is) M(anibus) / Narens(is) v(ixit) a(nnos) XXVIII / Mage Ael(i) P /antoni(s) serv₅/uso at CO(niugi) p(osuit). Nares, koji se spominje na natpisu iz Pljevalja, boravio je među Pirustima kao rob (servus). Oba spomenika potječu iz II stoljeća kada je etnička svijest kod Ilira bila još uvijek jaka. U tom stoljeću počinje intenzivnija romanizacija Naresa što se zaključuje kroz detaljnu anlizu epigrafske građe s njihovog matičnog područja. Dosta veliki procent Aeliusa (41%) koji se pojavljuju na epigrafskim spomenicima jasan je pokazatelj toga. Kod tih Ilira carski nomen potječe iz vremena cara Hadrijana (117–138) od kojeg su i dobili građansko pravo^[4]. Trebalo je da prođe gotovo punih 150 godina pa da prvi domoroci postanu rimski građani.