Slobodna teritorija Trsta

Slobodna teritorija Trsta Territorio Libero di Trieste Svobodno tržaško ozemlje Slobodni teritorij Trsta
1947–1954
Prethodnice: ← Kraljevina Italija Nasljednice: Socijalistička Federativna Republika Jugoslavija → Italija →
Glavni grad		Trst
Službeni jezik		srpskohrvatski, slovenski i italijanski
Etničke grupe		Jugoslaveni i Italijani
Državno uređenje		Grad-država pod nadzorom Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija
Guverner
• 1947–1951		Terence Airey (Zona A) Mirko Lenac (Zona B)
• 1951–1954		John Winterton (Zona A) Miloš Stamatović (Zona B)
Zakonodavstvo
Osnivanje		10. februar 1947.
Površina
• 1947.		738 km2
Stanovništvo
• Ukupno (1949.)		370.000
Valuta		Italijanska lira (Zona A) Jugolira (Zona B)
Vremenska zona		UTC +1 (CET) UTC +2 (CEST)

Slobodna teritorija Trsta (it: Territorio libero di Trieste; slv: Svobodno tržaško ozemlje; hr: Slobodni teritorij Trsta) bilo je nezavisna teritorija smješteno u srednjoj Evropi između sjeverne Italije i SFR Jugoslavije, okrenuta sjevernom dijelu Jadranskog mora, pod direktnom odgovornošću Vijeća sigurnosti Ujedinjenih nacija nakon Drugog svjetskog rata. U osnovi je djelovao kao slobodan grad, tj. grad-država.

Slobodna država Trsta je osnovana 10. februara 1947. godine, i to Ugovorom o miru s Italijom, kojega su pod okriljem Ujedinjenih nacija potpisale sve sile pobjednice iz Drugog svjetskog rata. Glavni cilj uspostave tog ovog teritorija je bila smanjivanje teritorija koje predstavljaju predmet spora između SFR Jugoslavije i Italije - Istra, Rijeka, Zadar, otok Cres, Lošinj i Lastovo, te jednog broja manjih otoka koji su nakon Prvog svjetskog rata bili pripali Italiji su istim ugovorom iz 1947. godine pripojena SR Hrvatskoj u Jugoslaviji - a time i između tadašnjeg socijalističkog i zapadnog bloka u uvjetima Hladnog rata između njih.

Objektivno je nad južnim dijelom STT-a - tzv. "Zonom B" upravljala Jugoslavija (putem vojne uprave, koja je njime upravljala kao faktičnim dijelom socijalističke Jugoslavije), a sjeverni dio ("Zona A") koji je bio pod vojnom upravom SAD i Velike Britanije ekonomski i socijalno je predstavljao dio Italije. Faktično stanje je sankcionirano Osimskim ugovorom iz 1975. godine, kojim su granice između zone A i zone B postale definitivno priznatim međudržavnim granicama.^[1] Područje nekadašnje Zone B koje se nalazi južno od rijeke Dragonje pripada danas Hrvatskoj, a područje od te rijeke do italijanske granice predstavlja teritorij Slovenije (Slovensko Primorje).

Slobodni teritorij Trsta se sastojao od grada Trsta, te obalnog pojasa koji se danas nalazi u Italiji (zona A) i jednog dijela Istarskog poluotoka (zona B), danas podijeljen između Slovenije i Hrvatske. Područje države se protezalo na 738 km² oko Tršćanskog zaliva od Duina na sjeveru, do Novigrada na jugu, te je na tom području živjelo oko 370,000 stanovnika. Rijeke na ovom području su: Dragonja (Dragogna), Reka (Timavo), Glinščica (Rosandra) i Mirna (Quieto). Najviša tačka države je bila Veliko Gradišče (Monte Castellaro) (724 m).

Teritorija se sastojila od 18 općina (od sjevera prema jugu):

Zona	Općina		Država
	Izvorno ime	Drugo ime
A	Duino / Devin	Duino	Italija
	Aurisina / Nabrežina	Aurisina
	Zgonik	Sgonico
	Repentabor	Monrupino
	Trst	Trieste
	Milje / Muđa	Muggia
	Dolina	San Dorligo della Valle
-
B	Dekani	Villa Decani	Slovenija
	Koper	Kopar, Capodistria
	Izola	Isola
	Piran	Pirano
	Marezige	Maresego
	Šmarje	Monte di Capodistria
	Umag	Umago	Hrvatska
	Buje	Buie
	Brtonigla	Verteneglio
	Grožnjan	Grisignana
	Novigrad	Cittànova

Trst je vijekovima bio dio Austro-Ugarske, iako su većinu stanovnika činili Italijani. Nakon Prvog svjetskog rata, 1921. godine, Italija je službeno pripojila Trst, Istru, Kvarner i dijelove današnje zapadne Slovenije. Nadalje, 1924. godine, Italija je pripojila i Slobodnu Državu Rijeku. Ruralno područje su većinom naseljavali Slovenci i Hrvati, dok su Talijani prebivali većinom u Trstu i nekim istarskim gradovima. U 1920-im i 1930-im godinama, slavensko stanovništvo je pod fašističkim režimom bilo podvrgnuto italijanizaciji i diskriminaciji. Također su često bili podvrgnuti nasilju, 13. maja 1920. zapaljen je Slovenski narodni dom u Trstu, kao odgovor na ubojstvo dvojice italijanskih mornara, koje je ubila jugoslavenska žandarmerija u pobuni u Splitu. Mnogi Slovenci i Hrvati su emigrirali u Jugoslaviju, dok su se neki pridružili pokretu otpora TIGR (Trst, Istra, Gorica i Rijeka), koji je u 1920-ima i 1930-ima izveo više od 100 oružanih akcija u Trstu i njegovoj okolici.

Italija se u Drugom svjetskom ratu borila na strani Osovinskih sila. Nakon pada fašističkog režima 1943. godine i italijanske kapitulacije, NDH je pripojila ovaj teritorij, ali su ga okupirale njemačke snage. 4. armijs jugoslavenske vojske, zajedno sa 9. korpusom slovenske NOV-e, zauzela je Trst 1. maja 1945. godine, čime su Trst osvojile partizanske snage. Idući dan njemačka vojska se predala novozelandskoj vojsci. 12. maja je potpisan dogovor između Jugoslavije i zapadnih Saveznika o napuštanju teritorija, što je jugoslavenska vojska učinila 12. juna.

10. februara 1947. godine, u Parizu je potpisan Pariški mirovni ugovor, mirovni sporazum s Italijom kojim je osnovan Slobodni teritorij Trsta (STT). Ovaj teritorij je podijeljen u dvije zone. Zona A je bila oko 222,5 km² i u njoj je živjelo 262 406 stanovnika, te je uključivala grad Trst. Ova zona je bila pod upravom britanskih i američkih snaga. Zona B je bila velika 515,5 km² te je uključivala sjeverozapadnu Istru. U ovoj zoni je tad živjelo 71.000 stanovnika, a bila je pod upravom Jugoslavenske narodne armije. Ovaj teritorij, tako nikad nije de facto funkcionirao kao samostalna država, iako je de iure to bio, te je izdavao vlastiti novac i poštanske marke.

U 1954. godini, u Londonu, potpisan je Sporazum o suglasju (ili Londonski sporazum)^[2] kojim je Slobodni teritorij Trsta prestajao postojati. Zona A je priključena Italiji, a zona B Jugoslaviji. Konačna granica između Italije i Jugoslavije je dogovorena 1975. godine, Osimskim sporazumima (ili Osimskim sporazumom), koji je potpisan 10. novembra u italijanskom mjestu Osimo.

Zona A odgovara današnjoj italijanskoj pokrajini Trst, a zona B je podijeljena između primorske Slovenije i Istarske županije.

Prema revidiranom austro-ugarskom popisu stanovništva iz 1910. godine, popisano je 229.437 Tršćana (u samom gradu bez okolnih krajeva). Nakon protesta Slovenaca, Hrvata i Srba, popis je ponovno proveden samo za grad Trst i to tako da se građani nisu izjašnjavali prema jeziku kojim su se služili, nego kako su upisivani u određenu narodnost prema obliku prezimena ili prema mjestu podrijetla:

• Italijani: 51,85% (118,957)
• Slovenci: 24,78% (56,845)
• Nijemci: 5,17% (11,856),
• Hrvati i Srbi: 1,05% (2,403)
• Ostali: 0,34% (779)
• Stranci izvan Austro-Ugarske od kojih je oko 75% bilo iz Italije: 16,82% (38,597)

Prema lokalnom popisu provedenom iste godine, ali prema govornom jeziku, stanje je bilo sljedeće:

• Italijani: 142,000
• Slovenci: 36,500
• Nijemci: 9,600
• stranci, uglavnom iz Kraljevine Italije: 30,000

Prema popisu Kraljevine Italije iz 1921., koji je proveden prema govornom jeziku (i uz italijanske popisivače koji su "domoljubno" upisivali kao govornike italijanskog jezika mnoge koji su bili dvojezični: bilo je to vrijeme najintenzivnije italijanizacije), podaci za područje koje će obuhvaćati Slobodni teritorij Trsta bili su sljedeći:

Cijelo područje budućeg STT

• Italijani: 266,311
• Slovenci i Hrvati: 48,714
• ostali: 18,531

Buduća Zona A

• Italijani: 211,660
• Slovenci i Hrvati: 32,427
• ostali: 18,319

Buduća Zona B

• Italijani: 54,651
• Slovenci i Hrvati: 16,287
• ostali: 212

Sam grad Trst

• Italijani: 203,373
• Slovenci: 18,088
• stranci: 18,122

Prema procjenama Savezničke vojne uprave, u zoni A 1949. godine bilo je oko 310,000 stanovnika, od čega oko 239,200 Itlijana i oko 63,000 Slovenaca. Prema jugoslavenskom popisu za Zonu B iz 1945. godine, na tom je području stanje bilo ukupno 67,461 stanovnik, od čega 30,789 Hrvata i Slovenaca, 29,672 Italijana i 7,000 neopredijeljenih.^[3]

Saveznici su nakon Drugog svjetskog rata odbili priznati kako rezultate italijanskog popisa iz 1921., tako i rezultate jugoslavenskog popisa iz 1945., i u svojim su procjenama uglavnom slijedili austro-ugarski popis iz 1910.^[4]

Tijekom 1940-ih, te nakon podijele zemlje, veliki broj Italijana, oko 40,000, iselio se iz zone B u zonu A ili u Italiju. Razlozi su bilo razni: etničke tenzije i pritisak sa strane Jugoslavenske vlasti, ekonomski razlozi, podupiranje fašističkog režima, prisiljenje na odlazak ili želja za životom u matičnoj državi. Na jugoslavenskoj strani, iseljenici su znani kao optanti (od lat. optare, »željeti, izbirati«), a na italijanskoj kao ezuli (od lat. exilium, »izgon«). Oko 30,000 Italijana ostalo je živjeti u tadašnjoj Jugoslaviji, te danas predstavljaju italijansku manjinu u Sloveniji i Hrvatskoj.

• Ustav STT-a