Prijeđi na sadržaj

Eurozona

Ovo je članak tjedna  – 8. tjedan 2022. Kliknite ovdje za više informacija.
Izvor: Wikipedija

Članice europodručja:
     Članice europodručja
     Države koje koriste Euro kao sredstvo plaćanja, iako nisu članice europodručja ili Europske unije
(Kosovo i Crna Gora)
     Članice Europske unije koje nisu članice europodručja
(stanje 1. siječnja 2023.)

Eurozona, službeno na hrvatskom jeziku nazvana europodručjem[1] (ponekad u hrvatskom jeziku nazvana i kao područje eura, euro-područje, euro-zona, eursko područje te zona eura),[2] monetarna je unija 20 država članica Europske unije (EU) koje su usvojile euro (€) kao svoju primarnu valutu i jedino zakonsko sredstvo plaćanja. Monetarna vlast eurozone je Eurosustav.[3] Sedam članica Europske unije i dalje koristi vlastite nacionalne valute, iako će većina njih u budućnosti morati ili je dužna usvojiti euro.

Eurozonu čine Austrija, Belgija, Cipar, Estonija, Finska, Francuska, Njemačka, Grčka, Hrvatska, Irska, Italija, Latvija, Litva, Luksemburg, Malta, Nizozemska, Portugal, Slovačka, Slovenija i Španjolska. Ostale države EU, osim Danske, obvezne su se pridružiti kad ispune kriterije[4] za to.[5] Nijedna država nije napustila eurozonu i ne postoje odredbe kojima bi to mogle učiniti ili biti protjerane iz eurozone.[6] Andora, Monako, San Marino i Vatikan imaju formalne sporazume s EU da euro koriste kao službenu valutu i izdaju vlastite kovanice.[7][8][9] Kosovo i Crna Gora usvojili su euro jednostrano[10] i stoga te zemlje službeno nisu dio eurozone i nemaju predstavništvo u Europskoj središnjoj banci (ESB) ili u Euroskupini.

ESB, kojim upravlja predsjednik i odbor šefova nacionalnih središnjih banaka, određuje monetarnu politiku eurozone. Glavni zadatak ESB-a je držati inflaciju pod kontrolom. Iako za valutnu uniju ne postoji zajednička zastupljenost, upravljanje niti fiskalna politika, određena se suradnja odvija kroz Euroskupinu, koja donosi političke odluke u vezi s eurozonom i eurom. Euroskupinu čine ministri financija država eurozone, ali u hitnim slučajevima nacionalni čelnici također čine Euroskupinu.

Od financijske krize 2007. – 2008., Eurozona je uspostavila i koristila odredbe za odobravanje hitnih zajmova državama članicama u zamjenu za donošenje ekonomskih reformi. Eurozona je također provela određenu ograničenu fiskalnu integraciju: na primjer, u međusobnom pregledu nacionalnih proračuna zemalja članica. Pitanje je političko i mijenja pogled oko toga koje će daljnje odredbe biti dogovorene za promjenu eurozone.

Teritorij

[uredi | uredi kôd]

Zemlje članice Europske unije

[uredi | uredi kôd]

Godine 1998. jedanaest država članica Europske unije ispunilo je kriterije konvergencije eura, a eurozona je nastala službenim lansiranjem eura (samo u virtualnom obliku, koji je postojao uz bok s tadašnjim nacionalnim valutama) 1. siječnja 1999. godine.

Grčka se kvalificirala 2000. godine i primljena je u eurozonu 1. siječnja 2001., godinu dana prije uvođenja fizičkih novčanica i kovanica eura - 1. siječnja 2002. godine, istodobno zamjenjujući sve nacionalne valute u eurozoni. Između 2007. i 2015. eurozoni je pristupilo sedam novih država. Hrvatska je pristupila Eurozoni 1. siječnja 2023. godine

Država Nadnevak usvajanja Stanovništvo[11]

(2019. godine)

Nominalni BND

2014. godine

(USD,

milijuni)[12]

Relativni nominalni BND

od ukupnog

Nominalni BND po stanovniku,

2014. godine (USD)[13]

Valuta prije eura Iznimke ISO kod
Austrija 1. siječnja 1999.[14] 8.858.775 423.906 3,18% 49.670 Austrijski šiling AT
Belgija 1. siječnja 1999.[14] 11.467.923 530.558 4,18% 47.260 Belgijski franak BE
Cipar 1. siječnja 2008.[15] 875.898 22.519 0,18% 26.370 Ciparska funta Sjeverni Cipar[a] CY
Estonija 1. siječnja 2011.[16] 1.324.820 24.994 0,20% 19.030 Estonska kruna EE
Finska 1. siječnja 1999.[14] 5.517.919 264.554 2,08% 48.420 Finska marka FI
Francuska 1. siječnja 1999.[14] 67.028.048 2.844.284 22,39% 42.960 Francuski franak Nova Kaledonija[b]
Francuska Polinezija[b]
Wallis i Futuna[b] 		FR
Hrvatska 1. siječnja 2023.[17] Hrvatska kuna HR
Njemačka 1. siječnja 1999.[14] 83.019.214 3.853.623 30,34% 47.640 Njemačka marka DE
Grčka 1. siječnja 2001.[18] 10.722.287 250.095 1,97% 22.680 Grčka drahma GR
Irska 1. siječnja 1999.[14] 4.904.226 214.711 1,69% 46.550 Irska funta IE
Italija 1. siječnja 1999.[14] 60.359.546 2.147.247 16,91% 34.270 Talijanska lira IT
Latvija 1. siječnja 2014.[19] 1.919.968 30.413 0,24% 15.280 Letonski lats LV
Litva 1. siječnja 2015.[20] 2.794.184 45.185 0,36% 15.430 Litavski litas LT
Luksemburg 1. siječnja 1999.[14] 613.894 42.256 0,33% 75.990 Luksemburški franak LU
Malta 1. siječnja 2008.[21] 493.559 8.889 0,07% 21.000 Malteška lira MT
Nizozemska 1. siječnja 1999.[14] 17.282.163 874.590 6,89% 51.890 Nizozemski gulden Aruba[c]
Curaçao[d]
Sint Maarten[d]
Karipska Nizozemska[e] 		NL
Portugal 1. siječnja 1999.[14] 10.276.617 222.126 1,75% 21.360 Portugalski eskudo PT
Slovačka 1. siječnja 2009.[22] 5.450.421 96.200 0,76% 17.750 Slovačka kruna SK
Slovenija 1. siječnja 2007.[23] 2.080.908 48.625 0,38% 23.580 Slovenski tolar SI
Španjolska 1. siječnja 1999.[14] 46.934.632 1.366.027 10,75% 29.440 Španjolska pezeta ES
Eurozona 341.925.002 13.265.378 100% 39.162 N/A N/A

Teritoriji država članica Europske unije - izvan Europske unije

[uredi | uredi kôd]

Četiri ovisna teritorija država članica EU-a, koja nisu dio EU usvojila su euro:

Upotreba eura ne-članica EU

[uredi | uredi kôd]

Uz službeni dogovor

[uredi | uredi kôd]

Euro se koristi i u zemljama izvan EU. Četiri države - Andora, Monako, San Marino i Vatikan -[7][10] potpisale su sporazume s EU o korištenju eura i izdavanju vlastitih kovanica. Ipak, ESB ih ne smatra dijelom eurozone i nemaju predstavnike u ESB-u ili Euroskupini.

Nekoliko je valuta vezano za euro, neke od njih s rasponom fluktuacije, a druge s fiksnom stopom. Na primjer, zapadnoafrički i srednjoafrički franak CFA vezani su s fiksnim tečajem od 655.957 CFA za 1 EUR. 1998. godine, očekujući Ekonomsku i monetarnu uniju Europske unije, Vijeće Europske unije pregledalo je monetarne ugovore koje je Francuska imala sa zonom CFA i Komorima i presudilo da ESB nema obvezu prema konvertibilnosti CFA i komorskih franaka. Odgovornost za slobodnu konvertibilnost ostala je na francuskoj riznici.

Nesporazumna

[uredi | uredi kôd]

Kosovo i Crna Gora službeno su usvojili euro kao svoju valutu bez sporazuma s EU-om, i prema tome nemaju prava izdavanja kovanica eura.[10] ESB te države ne smatra dijelom eurozone. Međutim, ponekad se pojam eurozona primjenjuje na sva područja koja su usvojila euro kao svoju valutu.[24][25][26] ESB i EU protive se jednostranom usvajanju eura (euroizacija) u zemaljama ne-članicama EU.[27]

Proširenja eurozone kroz povijest i tečajni režimi za članice EU

[uredi | uredi kôd]

Grafikon u nastavku daje cjelovit sažetak svih primjenjivih tečajnih režima za članice EU, budući da je Europski monetarni sustav sa svojim tečajnim mehanizmom i povezanom novom zajedničkom valutom ECU stvoren 13. ožujka 1979. Euro je zamijenio ECU u omjeru 1:1 na tržištima deviznih tečajeva, 1. siječnja 1999. Tijekom 1979. – 1999. godine, njemačka marka je funkcionirala kao de facto sidro za ECU, što znači da je postojala samo manja razlika između vezivanja neke valute s ECU-om i vezujući je s njemačkom markom.

Tečajni režimi članica EU (do 2020. godine)

Eurozona je stvorena s prvih 11 država članica 1. siječnja 1999. Prvo proširenje eurozone, na Grčku, dogodilo se 1. siječnja 2001., godinu dana prije nego što je euro fizički ušao u opticaj. Sljedeće proširenje odnosilo se na države koje su se pridružile EU 2004. godine, kada se eurozoni pridružile: Slovenija (2007. godine), Cipar (2008. godine), Malta (2008. godine), Slovačka (2009. godine), Estonija (2011. godine), Latvija (2014. godine), Litva (2015. godine) i Hrvatska (2023. godine).

Sve nove članice EU koje se pridružuju bloku nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta 1992. godine obvezne su usvojiti euro prema uvjetima svojih pristupnih ugovora. Međutim, posljednji od pet kriterija ekonomske konvergencije koje je prvo potrebno ispuniti kako bi se kvalificiralo za usvajanje eura, kriterij je stabilnosti tečaja, koji zahtijeva članstvo u ERM-u najmanje dvije godine bez nazočnosti "ozbiljne napetosti" za tečaj valute.

U rujnu 2011. diplomatski izvor blizak pregovorima o pripremama za usvajanje eura sa sedam tadašnjih novih država članica koje još tada nisu bile usvojile euro (Bugarska, Češka, Mađarska, Latvija, Litva, Poljska i Rumunjska), tvrdio je da će monetarna unija (eurozone) za koje su mislili da će im se gore navedene države pridružiti nakon potpisivanja njihovog ugovora o pristupanju, vrlo vjerojatno završiti kao vrlo različita unija - koja podrazumijeva puno bližu fiskalnu, ekonomsku i političku konvergenciju. To bi promijenilo pravni status eurozone, te bi potencijalno moglo dovesti do zaključka da ove države nisu obvezne ući u tu novu, drugačiju eurozonu, jer to više nije ista zajednica kao ona opisana u pretpristupnim pregovorima ovih zemalja s EU.[28]

država stara valuta tečaj razmjene

(euro u jedinicama stare valute) 		godina
Belgija Belgijski franak 40,3399 1999.
Luksemburg Luksemburški franak 40,3399 1999.
Njemačka Njemačka marka 1,95583 1999.
Španjolska Španjolska pezeta 166,386 1999.
Francuska Francuski franak 6,55957 1999.
Irska Irska funta 0,787564 1999.
Italija Talijanska lira 1936,27 1999.
Nizozemska Nizozemski gulden 2,20371 1999.
Austrija Austrijski šiling 13,7603 1999.
Portugal Portugalski eskudo 200,482 1999.
Finska Finska marka 5,94573 1999.
Grčka Grčka drahma 340,75 2001.
Slovenija Slovenski tolar 239,64 2007.
Cipar Ciparska funta 0,585274 2008.
Malta Malteška lira 0,4293 2008.
Slovačka Slovačka kruna 30,126 2009.
Estonija Estonska kruna 15,6466 2011.
Latvija Letonski lats 0,702804 2014.
Litva Litavski litas 3,4528 2015.
Hrvatska Hrvatska kuna 7,53450 2023.

Buduće proširenje

[uredi | uredi kôd]

Države (Bugarska, Češka, Danska, Mađarska, Poljska, Rumunjska i Švedska) članice su EU-a, ali ne koriste euro. Prije pristupanja eurozoni država mora provesti najmanje dvije godine u Europskom mehanizmu deviznih tečajeva (ERM II). Od rujna 2020., Nacionalna središnja banka (NCB) Danske, Bugarska središnja banka (BNB) i Hrvatska središnja banka (HNB) sudjeluju u ERM II.

Danska je u izvornom ugovoru iz Maastrichta dobila posebnu mogućnost izuzetka i stoga je pravno izuzeta od ulaska u eurozonu, osim ako njena vlada ne odluči drugačije, bilo parlamentarnim glasanjem ili referendumom. Ujedinjeno Kraljevstvo je također imalo mogućnost izuzetka prije istupanja iz EU 2020. godine. Danska je tako jedina zemlja koja sudjeluje u ERM II a da nije obvezna uvesti euro kao svoju valutu.

Preostalih sedam zemalja obvezno je usvojiti euro u budućnosti, iako EU do sada nije pokušala primorati ih na to u nekakvom vremenskom roku. One bi se trebale pridružiti eurozoni čim ispune konvergencijske kriterije, koji među ostalim uključuju i biti dijelom ERM II, i to tijekom minimalno dvije godine. Švedska, koja se pridružila EU-u 1995. godine, nakon potpisivanja Ugovora iz Maastrichta, dužna je pristupiti eurozoni. Međutim, švedski narod odbio je usvajanje eura na referendumu 2003. godine i od tada ova zemlja namjerno izbjegava ispuniti uvjet za usvajanje eura - ne pristupanjem ERM-u II, koje je dobrovoljno.[29][30] To drugim riječima znači da je ulazak u eurozonu de facto dobrovoljno za sve zemlje članice Unije, jer kako bi ušle u eurozonu, one se prvo moraju aplicirati za ulazak u ERM II - a ta je odluka dobrovoljna.

Bugarska i Hrvatska pridružile su se ERM II 10. srpnja 2020.[31]

Zanimanje za pridruživanje eurozoni povećalo se u Danskoj, a u početku i u Poljskoj, kao rezultat financijske krize 2008. godine. Na Islandu je iz istog razloga porastao interes za pridruživanje Europskoj uniji, što je bio preduvjet za usvajanje eura. Međutim, do 2010. dužnička kriza u eurozoni izazvala je zahlađenje interesa u Poljskoj, ali i Češkoj.[32]

Protjerivanje i izlazak iz eurozone

[uredi | uredi kôd]

Po mišljenju novinara Leigha Phillipsa i Charlesa Proctora iz međunarodnog odvjetničkog društva Locke Lord,[33][34] niti u jednom ugovoru Europske unije ne postoji odredba o izlasku iz eurozone. U stvari, oni tvrde da Ugovori jasno pokazuju da bi proces monetarne unije trebao biti "nepovratan" i "neopoziv". Međutim, 2009. godine, pravna studija Europske središnje banke tvrdila je da, iako izlazak iz eurozone zakonski nije moguć, protjerivanje iz nje je "zamislivo".[35] Iako izričita odredba o opciji izlaska ne postoji, mnogi stručnjaci i političari u Europi predložili su da se opcija napuštanja eurozone treba uključiti u relevantne ugovore.[36]

Po pitanju napuštanja eurozone, Europska komisija izjavila je da je „nepovratnost članstva u europodručju sastavni dio okvira Ugovora i Komisija, kao čuvar Ugovora o EU, namjerava u potpunosti poštovati [tu neopozivost]." Dodala je da "ne namjerava predložiti [bilo koju] izmjenu i dopunu" relevantnih Ugovora, a trenutni status je "najbolji način za napredak u povećanju otpornosti država članica europodručja na potencijalne ekonomske i financijske krize.''[37] Europska središnja banka, odgovarajući na pitanje člana Europskog parlamenta, izjavila je da izlaz nije dozvoljen prema Ugovorima.[38]

Isto tako ne postoji odredba da država bude izbačena iz eura.[39] Međutim, neki, uključujući nizozemsku vladu, favoriziraju stvaranje odredbe o protjerivanju u slučaju kada teško zadužena država u eurozoni odbija poštovati politiku ekonomske reforme EU-a.[40]

U teksaškom pravnom časopisu Sveučilišta Teksas u Austinu, profesor prava Jens Dammann, ustvrdio je da čak i sada zakon EU-a sadrži implicitno pravo državama članicama da napuste eurozonu ako više ne ispunjavaju kriterije koje su morale ispuniti da bi joj se pridružile.[41] Nadalje, sugerirao je da pod uskim okolnostima Europska unija može protjerati države članice iz eurozone.[42]

Profesor ekonomije i političkih znanosti Barry Eichengreen s Kalifornijskog sveučilišta Berkeley, tvrdio je 2007. godine da je „europski skok u monetarnu uniju... koju čini... Italija, Španjolska, Portugal i Grčka.... bila pogreška", te da „iako prekid nije nemoguć ... malo je vjerojatan", s obzirom na tehničke, političke i nadasve ekonomske prepreke. "Od prve minute kad bi se pročulo", ustvrdio je Eisengreen, "da [Grčka] vlada raspravljala o mogućnosti [Grexita] ulagači će prodati svoje grčke dionice i obveznice" te će "nastupiti punopravna financijska panika ... potpuni bank run."[43][44] U 2011. godini još uvijek je vjerovao da je vjerojatnost Grexita "vrlo niska", a u slučaju pokretanja bilo kakvog ''bank runa'' "grčka bi vlada gotovo sigurno dobila potporu za svoje banke od svojih partnera iz Europske unije i Europske središnje banke, jer je, prema njegovu mišljenju, više financijskih kriza u drugim europskim zemljama ... je posljednje što njemačko poslovanje želi." Kako je rekao, "njemačko ekonomsko čudo u posljednjih deset godina može se sažeti u jednu riječ: izvoz. A izvoznu konkurentnost zemlje uvelike je poboljšao tečaj eura koji je na razumnim razinama sputan činjenicom da Njemačka dijeli valutu s drugim slabijim gospodarstvima."[45]

U slučaju Grčke, jedna od dodatnih prepreka koju analitičari predstavljaju jest da, ako bi Grčka zamijenila euro novom nacionalnom valutom, to ne bi bilo moguće postići dovoljno brzo. Novčanice od papira moraju se tiskati i kovati kovanice, što bi trajalo oko "šest mjeseci".[46] Promjena, prema blogeru The Economista, bi vjerojatno zahtijevala konvertiranje bankovnih depozita iz eura u novu valutu, a ta bi vjerojatnost mogla dovesti do odlaska novca iz zemlje, kao i do grčkih stanovnika koji podižu gotovinu iz banaka, što bi dovelo do bank run-a (engl. izraz koji bi se mogao prevesti kao ''bankovno trčanje'' ili ''trčanje u banku'' - događa se kada mnogi klijenti povuku novac iz banke, jer vjeruju da banka može prestati funkcionirati u bliskoj budućnosti, što dovodi do njene propasti) i kontrola kapitala (kontrole kapitala su mjere koje se temelje na prebivalištu, poput poreza na transakcije, drugih ograničenja ili izravnih zabrana koje nacionalna vlada može koristiti za reguliranje tokova s tržišta kapitala na i s računa kapitala zemlje).[47] Ovo nije bila samo izjava blogera, jer je Grčka zapravo imala tendencije bank run-a, a na snazi su bile kontrole kapitala, bez ikakvih odluka o njihovom povlačenju.

Administracija i zastupanje

[uredi | uredi kôd]
Predsjednik Eurogrupe Mário Centeno
Europska središnja banka (prikazano sjedište u Frankfurtu) nadnacionalna je monetarna vlast eurozone

Monetarnom politikom svih zemalja eurozone upravljaju Europska središnja banka (ESB) i Eurosustav koji čine ESB i središnje banke država EU koje su se pridružile eurozoni. Zemlje izvan eurozone nisu zastupljene u tim institucijama. Iako su sve države članice EU dio Europskog sustava središnjih banaka (ESSB), države članice koje nisu članice EU nemaju pravo glasa u sve tri institucije, čak ni one s monetarnim sporazumima, poput Monaka. ESB ima pravo odobriti dizajn i tiskanje novčanica eura i količinu kovanica eura, a njezina je predsjednica trenutno Christine Lagarde .

Eurozonu politički zastupaju ministri financija zemalja članica eurozone, poznati pod zajedničkim nazivom Euroskupina, koji među sobom biraju predsjednika eurozone, trenutačno Paschal Donohoe, ministar financija Irske. Ministri financija država članica EU koje koriste euro sastaju se dan prije sastanka Vijeća za ekonomska i financijska pitanja (Ecofin) Vijeća Europske unije (na kojem sudjeluju ministri financija svih EU zemalja članica). Ova grupa nije službena formacija Vijeća, ali kada cijelo vijeće EcoFina glasa o pitanjima koja utječu samo na eurozonu, samo članovi Euroskupine mogu glasati o njoj.[48][49]

Od globalne financijske krize 2007.-2008., Euroskupina se sastajala redovito i to ne kao ministri financija, već kao šefovi država i vlada (poput Europskog vijeća). Upravo na ovom forumu, nazvanim Euro summit, odlučeno je o mnogim reformama eurozone. 2011. godine bivši francuski predsjednik Nicolas Sarkozy založio se za to da ovi sastanci na vrhu postanu redoviti i to dva puta godišnje kako bi oni bili 'istinska ekonomska vlada'.

Reforma

[uredi | uredi kôd]

U travnju 2008. u Bruxellesu, predsjednik Europske komisije Jean-Claude Juncker predložio je da eurozona treba biti zastupljena u MMF-u kao blok, a ne svaka država članica zasebno: "Apsurdno je da se tih 15 zemalja ne složi s jedinstvenim predstavništvom u MMF-u. Zbog toga izgledamo apsolutno smiješno. Smatraju nas budalama na međunarodnoj sceni", rekao je predsjednik skupine na konferenciji u Bruxellesu.[50] Juncker je 2017. godine izjavio da želi postići dogovor o tome do kraja svog mandata 2019. godine.[51] Međutim, povjerenik za financije Joaquín Almunia izjavio je da se prije zajedničkog predstavljanja treba dogovoriti o zajedničkom političkom programu.

Vodeća tijela EU-a, uključujući komisiju i nacionalne vlade, predložili su razne reforme u arhitekturi eurozone; posebno stvaranje ministra financija, veći proračun eurozone i reforma postojećih mehanizama za spašavanje u „Europski monetarni fond“ ili riznicu eurozone. Iako mnogi imaju slične teme, detalji se uvelike razlikuju.[52][53][54][55]

Gospodarstvo

[uredi | uredi kôd]
BND PPP po stanovniku Europe prema Svjetskoj banci, 2017.

██ Eurozona, kao blok, s BNP-om PPP od 44.000 USD

██ Zemlje s BNP-om PPP po stanovniku iznad 44.000 USD

██ Zemlje s BNP-om PPP po stanovniku ispod 44.000 USD

BNP po stanovniku Europe prema Svjetskoj banci, 2017.

Usporedba

[uredi | uredi kôd]
Usporedba eurozone sa SAD-om i Kinom[56]
Stanovništvo BDP (nominalni)
SAD 328 milijuna 20,8 bilijuna dolara
 Kina 1400 milijuna 15,2 bilijuna dolara
Eurozona 342 milijuna 12,7 bilijuna dolara

BDP u PPP-u, izvoz / uvoz roba i usluga isključujući trgovinu unutar EU.

Inflacija

[uredi | uredi kôd]

Podaci o HICP-u[57] (Harmonizirani indeks potrošačkih cijena (HICP) mjeri promjene tijekom vremena o cijenama potrošačke robe i usluga koje su stekla kućanstva. Daju usporedivu mjeru inflacije jer se izračunavaju prema usklađenim definicijama. Podaci su dostupni na mjesečnoj i godišnjoj osnovi, podijeljeni po detaljnim kategorijama potrošnje) od ESB-a, uzeti iz svibnja svake godine:

  • 2000 .: 1,7%
  • 2001.: 3,1%
  • 2002: 2,0%
  • 2003 .: 1,8%
  • 2004.: 2,5%
  • 2005.: 2,0%
  • 2006 .: 2,5%
  • 2007 .: 1,9%
  • 2008 .: 3,7%
  • 2009: 0,0%
  • 2010: 1,7%
  • 2011 .: 2,7%
  • 2012: 2,4%
  • 2013 .: 0,9%
  • 2014: -0,2%
  • 2015: 0,3%
  • 2016 .: -0,1%
  • 2017 .: 1,4%
  • 2018: N / A
  • 2019: N / A

Kamatne stope

[uredi | uredi kôd]

Kamatne stope za eurozonu, koje je ESB odredio od 1999. godine. Razine su u postocima godišnje. Između lipnja 2000. i listopada 2008., glavne operacije refinanciranja bile su ponude s promjenjivom kamatnom stopom, za razliku od ponuda s fiksnom kamatnom stopom. Podaci navedeni u tablici od 2000. do 2008. godine odnose se na minimalnu kamatnu stopu po kojoj ugovorne strane mogu dati svoje ponude.

Eurozone interest rates

Datum Mogućnost pologa Glavne operacije refinanciranja Mogućnost graničnog zajma
1999-01-01 2.00 3.00 4.50
1999-01-04 2.75 3.00 3.25
1999-01-22 2.00 3.00 4.50
1999-04-09 1.50 2.50 3.50
1999-11-05 2.00 3.00 4.00
2000-02-04 2.25 3.25 4.25
2000-03-17 2.50 3.50 4.50
2000-04-28 2.75 3.75 4.75
2000-06-09 3.25 4.25 5.25
2000-06-28 3.25 4.25 5.25
2000-09-01 3.50 4.50 5.50
2000-10-06 3.75 4.75 5.75
2001-05-11 3.50 4.50 5.50
2001-08-31 3.25 4.25 5.25
2001-09-18 2.75 3.75 4.75
2001-11-09 2.25 3.25 4.25
2002-12-06 1.75 2.75 3.75
2003-03-07 1.50 2.50 3.50
2003-06-06 1.00 2.00 3.00
2005-12-06 1.25 2.25 3.25
2006-03-08 1.50 2.50 3.50
2006-06-15 1.75 2.75 3.75
2006-08-09 2.00 3.00 4.00
2006-10-11 2.25 3.25 4.25
2006-12-13 2.50 3.50 4.50
2007-03-14 2.75 3.75 4.75
2007-06-13 3.00 4.00 5.00
2008-07-09 3.25 4.25 5.25
2008-10-08 2.75 4.75
2008-10-09 3.25 4.25
2008-10-15 3.25 3.75 4.25
2008-11-12 2.75 3.25 3.75
2008-12-10 2.00 2.50 3.00
2009-01-21 1.00 2.00 3.00
2009-03-11 0.50 1.50 2.50
2009-04-08 0.25 1.25 2.25
2009-05-13 0.25 1.00 1.75
2011-04-13 0.50 1.25 2.00
2011-07-13 0.75 1.50 2.25
2011-11-09 0.50 1.25 2.00
2011-12-14 0.25 1.00 1.75
2012-07-11 0.00 0.75 1.50
2013-05-08 0.00 0.50 1.00
2013-11-13 0.00 0.25 0.75
2014-06-11 -0.10 0.15 0.40
2014-09-10 -0.20 0.05 0.30
2015-12-09 -0.30 0.05 0.30
2016-03-16 -0.40 0.00 0.25

Javni dug

[uredi | uredi kôd]

Sljedeća tablica navodi omjer javnog duga i BDP-a u postocima za zemlje eurozone koji je izdao EuroStat.[58] Kriterij konvergencije eura je 60%.

Zemlja 2007 2008 2009 2010 2011 2012 2013 2014 2015 2016 2017 2018 2019 2020 2021 2022
Eurozona 64.9 69.6 78.5 84.0 86.0 91.0 93.0 93.1 90.7 88.9 86.7 85.9 83.8 97.2 95.6 94.2
Austrija 64.7 68.7 79.7 82.4 82.2 81.9 81.3 84.0 86.2 83.6 78.4 74.0 70.6 83.3 82.8 82.7
Belgija 87.0 93.2 99.6 99.7 102.3 104.8 105.5 107.0 106.0 105.7 103.1 100.0 97.7 112.8 108.2 108.3
Cipar 53.5 45.5 53.9 56.3 65.8 80.3 104.0 109.1 108.9 107.1 97.5 100.6 91.1 115.0 103.6 95.2
Estonija 3.7 4.5 7.0 6.6 5.9 9.8 10.2 10.6 9.7 9.4 9.0 8.4 8.6 19.0 18.1 16.7
Finska 34.0 32.6 41.7 47.1 48.5 53.6 56.2 59.8 63.1 63.1 61.4 59.0 59.5 69.0 65.8 72.1
Francuska 64.3 68.8 79.0 81.7 85.2 90.6 93.4 94.9 95.8 96.5 97.0 98.4 97.5 114.6 112.9 113.1
Grčka 103.1 109.4 126.7 146.2 172.1 161.9 178.4 180.2 176.9 180.8 178.6 181.2 180.7 206.3 193.3 182.1
Hrvatska 37.2 39.1 48.4 57.3 63.7 69.4 80.3 83.9 83.3 79.8 76.7 73.3 71.1 87.3 79.8 74.3
Irska 23.9 42.2 61.8 86.8 109.1 119.9 119.9 104.2 93.8 72.8 68.0 63.6 57.2 58.4 56.0 51.4
Italija 99.8 106.2 112.5 115.4 116.5 126.5 132.5 135.4 132.7 132 131.8 134.8 134.3 155.3 150.8 150.2
Latvija 8.0 18.6 36.6 47.5 42.8 42.2 40.0 41.6 36.4 40.6 40.1 36.4 36.7 43.3 44.8 41.6
Litva 15.9 14.6 29.0 36.2 37.2 39.7 38.7 40.5 42.7 40.1 39.7 34.1 35.9 46.6 44.3 39.6
Luksemburg 7.7 15.4 16.0 20.1 19.1 22.0 23.7 22.7 21.4 20.8 23.0 21.0 22.3 24.8 24.4 25.4
Malta 62.3 61.8 67.8 67.6 69.9 65.9 65.8 61.6 63.9 57.6 50.8 45.8 40.7 53.4 57.0 55.1
Nizozemska 42.7 54.7 56.5 59.0 61.7 66.3 67.7 67.9 65.1 61.8 56.7 52.4 48.5 54.3 52.1 50.9
Njemačka 63.7 65.5 72.4 81.0 78.3 81.1 78.7 75.6 71.2 68.1 64.1 61.9 58.9 68.7 69.3 67.2
Portugal 68.4 75.6 83.6 96.2 111.4 129.0 131.4 132.9 129.0 130.1 125.7 122.2 116.6 135.2 127.4 123.4
Slovačka 30.1 28.6 41.0 43.3 43.3 51.8 54.7 53.6 52.9 51.8 50.9 49.4 48.1 59.7 63.1 60.3
Slovenija 22.8 21.8 36.0 40.8 46.6 53.6 70.0 80.3 83.2 78.5 73.6 70.4 65.6 79.8 74.7 73.5
Španjolska 35.6 39.7 52.7 60.1 69.5 86.3 95.8 100.7 99.2 99.0 98.3 97.6 95.5 120.0 118.4 116.1

Fiskalne politike

[uredi | uredi kôd]
Usporedba državnog viška / deficita (u periodu 2001. – 2012.godine) Eurozone, Sjedinjenih Država i Ujedinjenog Kraljevstva

Primarno sredstvo za fiskalnu koordinaciju unutar EU nalazi se u širokim smjernicama ekonomske politike koje su napisane za svaku državu članicu, ali s posebnim osvrtom na 19 trenutnih članica eurozone. Ove smjernice nisu obvezujuće, ali imaju za cilj predstavljati koordinaciju politika među državama članicama EU-a kako bi se uzele u obzir povezane strukture njihovih gospodarstava.

Zbog međusobnog osiguranja i stabilnosti valute, članice eurozone moraju poštovati Pakt stabilnosti i rasta, koji postavlja dogovorena ograničenja deficita i državnog duga, i s tim povezanim sankcijama za odstupanje. Pakt je prvotno postavio granicu od 3% BDP-a za godišnji deficit svih država članica eurozone; uz novčane kazne za bilo koju državu koja je premašila taj iznos. 2005. godine Portugal, Njemačka i Francuska su premašili taj iznos, ali Vijeće ministara nije izglasalo novčane kazne za te države. Potom su usvojene reforme kako bi se osigurala veća fleksibilnost i osiguralo da kriteriji deficita uzimaju u obzir ekonomske uvjete država članica i dodatne čimbenike.

Fiskalni sporazum (poznatiji na engleskom jeziku, kao ''Fiscal Compact'')[59][60] (službeno punim nazivom na hrvatskom jeziku Ugovor o stabilnosti, usklađivanju i upravljanju u ekonomskoj i monetarnoj uniji[61]),[62] međuvladin je ugovor uveden kao nova stroža verzija Pakta za stabilnost i rast, potpisan 2. ožujka 2012. godine od strane svih država članica Europske unije (EU), osim Češke, Ujedinjenog Kraljevstva[63] i Hrvatske (koja je Uniji pristupila u srpnju 2013.). Ugovor je stupio na snagu 1. siječnja 2013. za 16 država koje su završile ratifikaciju prije ovog datuma.[64] Od 1. travnja 2014. godine ratificiran je i stupio na snagu za svih 25 potpisnika.

Francuski ekonomist i profesor Olivier Blanchard sugerira da fiskalna unija u EU-u može ublažiti razorne učinke jedinstvene valute na periferne zemlje EU-a. Ali dodaje da valutni blok neće funkcionirati savršeno čak i ako se izgradi sustav fiskalnih transfera, jer, tvrdi, nije riješeno temeljno pitanje prilagodbe konkurentnosti. Problem je u tome što, budući da periferne zemlje EU-a nemaju vlastite valute, prisiljene su prilagoditi svoje ekonomije smanjenjem plaća umjesto devalvacije valute.[65]

Odredbe o spašavanju

[uredi | uredi kôd]

Financijska kriza 2007. – 2008. potaknula je brojne reforme u eurozoni. Jedan je bio zaokret u politici spašavanja eurozone koja je dovela do stvaranja posebnog fonda za pomoć državama eurozone u nevolji. Europski instrument za financijsku stabilnost (EFSF) i Europski mehanizam za financijsku stabilnost (EFSM) stvoreni su 2010. godine kako bi, uz Međunarodni monetarni fond (MMF), pružili sustav i fond za spašavanje članova. Međutim, EFSF i EFSM bili su privremeni, mali i nisu imali osnove u ugovorima o EU. Stoga je 2011. dogovoreno uspostavljanje Europskog mehanizma za stabilnost (ESM) koji bi bio puno veći, financirale bi ga samo države eurozone (a ne EU u cjelini kao što je bio slučaj s EFSF-om i EFSM-om) i imao bi trajnu, ugovornu osnovu. Kao rezultat toga, njegovo stvaranje uključivalo je usuglašavanje izmjene i dopune članka 136. TEFU-a koja omogućava ESM i novi Ugovor o ESM-u gdje se detaljno navodi kako će ESM djelovati. Ako se oba akta uspješno ratificiraju prema rasporedu, ESM bi bio operativan do trenutka kada EFSF i EFSM isteknu, sredinom 2013. godine.

U veljači 2016. Ujedinjeno Kraljevstvo osiguralo je daljnju potvrdu da zemlje koje ne koriste euro neće biti dužne doprinositi spašavanjima zemalja eurozone.[66]

Stručna recenzija

[uredi | uredi kôd]

U lipnju 2010. konačno je postignut široki sporazum o kontroverznom prijedlogu za države članice da međusobno revidiraju proračune prije njihova predstavljanja nacionalnim parlamentima. Iako su se međusobnom prikazivanju cjelokupnog proračuna protivile Njemačka, Švedska i Ujedinjeno Kraljevstvo, svaka bi vlada šest mjeseci prije odlaska u nacionalne parlamente predočila svojim kolegama i Komisiji svoje procjene rasta, inflacije, razine prihoda i rashoda. Ako bi zemlja imala deficit, morali bi ga opravdati ostatkom EU-a, dok bi zemlje s dugom većim od 60% BDP-a bile suočene s većim nadzorom.[67]

Planovi bi se odnosili na sve članice EU, a ne samo na eurozonu, te ih čelnici EU-a moraju odobriti zajedno s prijedlozima država koje se suočavaju sa sankcijama prije nego što dosegnu granicu od 3% iz Pakta za stabilnost i rast. Poljska je kritizirala ideju zadržavanja regionalnog financiranja za one koji probiju granice deficita, jer bi to utjecalo samo na siromašnije države.[67] U lipnju 2010. Francuska se složila podržati njemački plan za suspenziju glasačkih prava članova koji krše pravila.[68] U ožujku 2011. pokrenuta je nova reforma Pakta za stabilnost i rast s ciljem ispravljanja pravila usvajanjem automatskog postupka za izricanje kazni u slučaju kršenja pravila o deficitu ili dugu.[69]

Kritika

[uredi | uredi kôd]

Nobelovac, ekonomist James Tobin, mislio je da projekt eura neće uspjeti bez drastičnih promjena u europskim institucijama, ukazujući na razliku između SAD-a i eurozone.[70] Smatra kako u pogledu monetarne politike, američka središnja banka FRD ima za cilj rast i smanjenje nezaposlenosti, dok ESB nastoji dati svoj prvi prioritet stabilnosti cijena pod nadzorom njemačke središnje banke. Kako se razina cijena valutnog bloka održava niskom, razina nezaposlenosti u regiji postala je viša od one u SAD-u od 1982.

Kada je riječ o fiskalnoj politici, 12 posto američkog saveznog proračuna koristi se za transfere saveznim državama u SAD-u i lokalnim vlastima. Također, kada savezna država ima financijskih ili ekonomskih poteškoća, priličan iznos novca automatski se prenosi toj saveznoj državi. Američka vlada ne nameće ograničenja politikama državnog proračuna saveznim državama. To se razlikuje od fiskalne politike eurozone, gdje Maastrichtski ugovor zahtijeva da svaka država članica eurozone ima svoj proračunski deficit manji od 3 posto svog BDP-a.[70]

U veljači 2019., studija Centra za europsku politiku zaključila je da su neke zemlje, iako su dobile korist od uvođenja eura, bile siromašnije nego što bi bile da ga nisu usvojile, a posebno su pogođene Francuska i Italija. Autori su tvrdili da je to posljedica utjecaja na konkurentnost; obično bi države devalvirale svoje valute kako bi svoj izvoz pojeftinile na svjetskom tržištu, ali to nije bilo moguće zbog zajedničke valute.[71]

Ekonomski policajci

[uredi | uredi kôd]

Godine 1997. Arnulf Baring, njemački pravnik, novinar, politolog, suvremeni povjesničar i autor izrazio je zabrinutost da će Europska monetarna unija od Nijemaca učiniti najomraženije ljude u Europi. Baring je sumnjao na mogućnost da će stanovnici mediteranskih zemalja Nijemce i valutni blok smatrati ekonomskim policajcima.[72]

Bilješke

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ EU ne priznaje samoproglašenu Tursku Republiku Sjeverni Cipar koja kao svoju valutu koristi tursku liru. Međutim, euro itekako cirkulira na ovom području.
  2. ↑ a b c Francuski pacifički teritoriji koriste franak CFP koji je vezan za euro (1 franak = 0,00838 eura)
  3. ↑ Aruba je dio Kraljevine Nizozemske, ali ne i EU. Koristi arubanski florin koji je vezan za američki dolar. (1 US dolar = 1,79 florina)
  4. ↑ a b Trenutno koristi nizozemski antilski gulden i planirao je predstaviti karipski gulden 2014. godine, ali je ta promjena odgođena.
  5. ↑ Koristi američki dolar

Izvori

[uredi | uredi kôd]
  1. ↑ Što je europodručje?. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  2. ↑ europodručje - EU Vocabularies - Publications Office of the EU. Inačica izvorne stranice arhivirana 17. veljače 2021. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  3. ↑ European Central Bank. ESB, ESSB i Eurosustav. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  4. ↑ Kriteriji konvergencije. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  5. ↑ Who can join and when?. European Commission. Pristupljeno 10. rujna 2012.
  6. ↑ Fox, Benjamin. 1. veljače 2013. Dutch PM: Eurozone needs exit clause. EUobserver.com. Pristupljeno 18. lipnja 2013.
  7. ↑ a b Agreements on monetary relations (Monaco, San Marino, the Vatican and Andorra). European Communities. 30. rujna 2004. Pristupljeno 12. rujna 2006.
  8. ↑ The government announces a contest for the design of the Andorran euros. Andorra Mint. 19. ožujka 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. kolovoza 2013. Pristupljeno 26. ožujka 2013.
  9. ↑ Nouvelles d'Andorre (francuski). 1. veljače 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 4. listopada 2013. Pristupljeno 2. veljače 2013.
  10. ↑ a b c The euro outside the euro area. Europa (web portal). Pristupljeno 26. veljače 2011.
  11. ↑ Population on 1 January. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  12. ↑ GNI, Atlas method (current US$) | Data | Table. Inačica izvorne stranice arhivirana 7. svibnja 2016. Pristupljeno 23. lipnja 2016.
  13. ↑ GNI per capita, Atlas method (current US$) | Data. Inačica izvorne stranice arhivirana 28. listopada 2016. Pristupljeno 24. veljače 2016.
  14. ↑ a b c d e f g h i j k COUNCIL DECISION of 3 May 1998 in accordance with Article 109j(4) of the Treaty. Official Journal of the European Union. L (139/30). 11. svibnja 1998. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  15. ↑ COUNCIL DECISION of 10 July 2007 in accordance with Article 122(2) of the Treaty on the adoption by Cyprus of the single currency on 1 January 2008. Official Journal of the European Union. L (186/29). 18. srpnja 2007. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  16. ↑ COUNCIL DECISION of 13 July 2010 in accordance with Article 140(2) of the Treaty on the adoption by Estonia of the euro on 1 January 2011. Official Journal of the European Union. L (196/24). 28. srpnja 2010. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  17. ↑ Bank, European Central. 29. studenoga 2022. Hrvatska (od 1. siječnja 2023.) journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  18. ↑ COUNCIL DECISION of 19 June 2000 in accordance with Article 122(2) of the Treaty on the adoption by Greece of the single currency on 1 January 2001. Official Journal of the European Union. L (167/19). 7. srpnja 2000. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  19. ↑ COUNCIL DECISION of 9 July 2013 on the adoption by Latvia of the euro on 1 January 2014. Official Journal of the European Union. L (195/24). 18. srpnja 2013. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  20. ↑ COUNCIL DECISION of 23 July 2014 on the adoption by Lithuania of the euro on 1 January 2015. Official Journal of the European Union. L (228/29). 31. srpnja 2014. Pristupljeno 31. prosinca 2014.
  21. ↑ COUNCIL DECISION of 10 July 2007 in accordance with Article 122(2) of the Treaty on the adoption by Malta of the single currency on 1 January 2008. Official Journal of the European Union. L (186/32). 18. srpnja 2007. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  22. ↑ COUNCIL DECISION of 8 July 2008 in accordance with Article 122(2) of the Treaty on the adoption by Slovakia of the single currency on 1 January 2009. Official Journal of the European Union. L (195/24). 24. srpnja 2008. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  23. ↑ COUNCIL DECISION of 11 July 2006 in accordance with Article 122(2) of the Treaty on the adoption by Slovenia of the single currency on 1 January 2007. Official Journal of the European Union. L (195/25). 15. srpnja 2006. Pristupljeno 27. listopada 2014.
  24. ↑ European Foundation Intelligence Digest. Europeanfoundation.org. Inačica izvorne stranice arhivirana 26. kolovoza 2007. Pristupljeno 30. svibnja 2010.
  25. ↑ Euro used as legal tender in non-EU nations. International Herald Tribune. 1. siječnja 2007. Inačica izvorne stranice arhivirana 10. prosinca 2008. Pristupljeno 22. studenoga 2010.
  26. ↑ Europe, The eurozone's 13th member. BBC News. 11. prosinca 2001. Pristupljeno 30. svibnja 2010.
  27. ↑ Unilateral Euroization By Iceland Comes With Real Costs And Serious Risks. Lawofemu.info. 15. veljače 2008. Inačica izvorne stranice arhivirana 14. ožujka 2012. Pristupljeno 28. veljače 2015.
  28. ↑ New EU members to break free from euro duty. Euractiv.com. 13. rujna 2011. Pristupljeno 7. rujna 2013.
  29. ↑ Sverige sa nej till euron (švedski). Swedish Parliament. 28. kolovoza 2013. Inačica izvorne stranice arhivirana 19. rujna 2017. Pristupljeno 12. kolovoza 2014.
  30. ↑ Information on ERM II. European Commission. 22. prosinca 2009. Pristupljeno 16. siječnja 2010.
  31. ↑ Bulgaria, Croatia take vital step to joining euro. Reuters (engleski). 10. srpnja 2020. Pristupljeno 11. srpnja 2020.
  32. ↑ Czechs, Poles cooler to euro as they watch debt crisis. 16. lipnja 2010. Pristupljeno 18. lipnja 2010.
  33. ↑ "Brussels: No one can leave the euro" by Leigh Phillips, EUobserver, 8 September 2011
  34. ↑ "The Eurozone crisis – the final stage?" by Charles Proctor, Locke Lord, 15 May 2012
  35. ↑ "Withdrawal and Expulsion from the EU and EMU : Some reflections" by Phoebus Athanassiou, Principal Legal Counsel with the Directorate-General for Legal Service, ECB, 2009
  36. ↑ "German advisory council calls for exit option in the eurozone" by Daniel Tost, EurActiv, 29 July 2015
  37. ↑ Text of response by Olli Rehn, European Commissioner for Economic and Monetary Affairs and the Euro, on behalf of the European Commission, to question submitted by Claudio Morganti, Member of the European Parliament, 22 June 2012
  38. ↑ Text of message by Mario Draghi, ECB, to Claudio Morganti, Member of the European Parliament, 6 November 2012
  39. ↑ Athanassiou, Phoebus (December 2009) Withdrawal and Expulsion from the EU and EMU, Some Reflections (PDF), European Central Bank. Retrieved 8 September 2011
  40. ↑ Phillips, Leigh. EUobserver / Netherlands: Indebted states must be made 'wards' of the commission or leave euro. Euobserver.com. Pristupljeno 20. svibnja 2014.
  41. ↑ Dammann, Jens. 10. veljače 2012. The Right to Leave the Eurozone. U of Texas Law, Public Law Research Paper. 48 (2)
  42. ↑ Dammann, Jens. 26. kolovoza 2015. Paradise Lost: Can the European Union Expel Countries from the Eurozone. Vanderbilt Journal of Transnational Law. 49 (2)
  43. ↑ Priče o banci (2): što je bank run i zašto je opasan? Crtica o King Ericu. serdarusic.com. 24. prosinca 2010. Pristupljeno 7. studenoga 2020.
  44. ↑ Barry Eichengreen. Rujan 2007. The Breakup of the Euro Area. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  45. ↑ Eichengreen, Barry (23 July 2011)Can the Euro Area Hit the Rewind Button? (PDF), University of California. Retrieved 8 September 2011
  46. ↑ Wallop, Harry. 29. svibnja 2012. De La Rue silent on deal to print Drachma. Pristupljeno 11. veljače 2015.
  47. ↑ Take the money and run. 28. siječnja 2015. Pristupljeno 11. veljače 2015.
  48. ↑ An economic government for the eurozone? (PDF). Federal Union. Inačica izvorne stranice (PDF) arhivirana 17. srpnja 2011. Pristupljeno 26. veljače 2011.
  49. ↑ Protocols, Official Journal of the European Union
  50. ↑ Elitsa Vucheva. 15. travnja 2008. Eurozone countries should speak with one voice, Juncker says. EU Observer. Pristupljeno 26. veljače 2011.
  51. ↑ "Commission wants single eurozone seat at IMF plan adopted by end of mandate", Euractiv, 7 December 2017
  52. ↑ "Macron is right — the eurozone needs a finance minister", Financial Times, 28 September 2017
  53. ↑ Europe should have its own economy and finance minister, says EC, theguardian 6 December 2017
  54. ↑ "Large number of EU finance ministers want euro zone budget: Dijsselbloem", Reuters, 6 November 2017
  55. ↑ "Spain urges sweeping reforms on eurozone to correct flaws", Financial Times, 14 June 2017
  56. ↑ Report for Selected Countries and Subjects. www.imf.org
  57. ↑ Overview - Eurostat. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  58. ↑ General government gross debt - annual data (table code: teina225). Eurostat. Pristupljeno 24. listopada 2019.
  59. ↑ Nicholas Watt. 31. siječnja 2012. Lib Dems praise David Cameron for EU U-turn. The Guardian. Pristupljeno 5. veljače 2012.
  60. ↑ The fiscal compact ready to be signed. European Commission. 31. siječnja 2012. Inačica izvorne stranice arhivirana 22. listopada 2012. Pristupljeno 5. veljače 2012.
  61. ↑ EUR-Lex - 42012A0302(01) - EN - EUR-Lex. Pristupljeno 7. studenoga 2020. journal zahtijeva |journal= (pomoć)
  62. ↑ Referendum to be held on Fiscal Treaty. RTÉ News. 28. veljače 2012.
  63. ↑ EU summit: All but two leaders sign fiscal treaty. BBC News. 2. ožujka 2012. Pristupljeno 2. ožujka 2012.
  64. ↑ Fiscal compact enters into force 21/12/2012 (Press: 551, Nr: 18019/12) (PDF). European Council. 21. prosinca 2012. Pristupljeno 21. prosinca 2012.
  65. ↑ Fiscal union will never fix a dysfunctional eurozone, warns ex-IMF chief Blanchard Mehreen Khan, The Daily Telegraph (London), 10 October 2015
  66. ↑ European Council meeting (18 and 19 February 2016) – Conclusions. European Commission. Pristupljeno 14. svibnja 2016.
  67. ↑ a b EU agrees controversial peer review of national budgets, EU Observer
  68. ↑ Willis, Andrew (15 June 2010) Merkel: Spain can access aid if needed, EU Observer
  69. ↑ Council reaches agreement on measures to strengthen economic governance (PDF). Pristupljeno 18. svibnja 2011.
  70. ↑ a b J. Tobin, Policy Opinions, 31 (2001)
  71. ↑ Nicole Ng, "CEP study: Germans gain most from euro introduction", Deutsche Welle, 25/02/19, accessed 05/03/19
  72. ↑ This Prediction about the Euro Deserves a ‘Nostradamus Award’ W. Richter, Wolf Street, 16 July 2015
Dobavljeno iz "https://hr.wikipedia.org/w/index.php?title=Eurozona&oldid=7040614"