Rezidencije Savojske dinastije

Rezidencije kraljevske Savojske dinastije
Svjetska baština – UNESCO
Država	Italija
Godina uvrštenja	1997. (21. zasjedanje)
Vrsta	Kulturno dobro
Mjerilo	i, ii, iv, v
Ugroženost	—
Poveznica	UNESCO:823
Koordinate	45°21′N 07°08′E / 45.350°N 7.133°E / 45.350; 7.133
Torino class=notpageimage| Lokacija Torina u Italiji

Rezidencije Savojske dinastije su skupina građevina u Torinu i pokrajini Pijemont (sjeverna Italija) koji su 1997. godine upisani na UNESCO-ov popis mjesta svjetske baštine u Europi kao primjer "europske monumentalne arhitekture 17. i 18. stoljeća gdje građevine svojim stilom, dimenzijama i prostorom materijalno i opipljivo ilustriraju prevlast doktrine apsolutne monarhije".^[1]

God. 1562., Savojski vojvoda, Emmanuel-Philibert, je premjestivši svoju prijestolnicu u Torino započeo izgradnju serije građevina, koju su nastavili njegovi nasljednici, kako bi demonstrirao moć svoje vladajuće dinastije. Ovaj izvanredan kompleks građevina koji uključuje mnoge ljetnikovce i lovačke kuće, su dizajnirali i ukrasili vodeći arhitekti toga vremena, a svi su organizirani u ruralnom krajoliku, koji su smješteni radijalno od vladarskog središta, Kraljevske palače (Palazzo Reale) u Torinu.

Slika	Ime	Lokacija	Izgradnja	Koordinate	Bilješke
	Kraljevska palača u Torinu (Palazzo Reale)	Torino	1562. – 1663.	45°04′22″N 7°41′10″E / 45.0727°N 7.686°E / 45.0727; 7.686	Bivša biskupska palača, zbog strateškog položaja pretvorena u rezidenciju Savojskih vladara. Kraljevsku palaču obitelji Savoja je uvelike modernizirala Kristina Marija Francuska, vojvotkinja Savoje od 1637. – 1648. godine, a u 18. stoljeću arhitekt Filippo Juvarra.
	Palazzo Madama	Torino	1643. – 1721.	45°02′29″N 7°24′39″E / 45.0415°N 7.4109°E / 45.0415; 7.4109	Na njenom mjestu su nekada stajala rimska gradska vrata iz 1. stoljeća koja su kasnije pretvorena u utvrdu, a u 14. stoljeću u dvorac obitelji Savoy. Kristina Marija Francuska, vojvotkinja Savoje od 1637. – 1648. godine, odabrala ga je za svoju rezidenciju, a njena nasljednica Marija Ivana je ovlastila arhitekta Filippa Juvarra da je uredi u baroknom stilu, no radovi na njoj su obustavljeni 1721. godine.
	Palazzo Carignano	Torino	1679.	45°02′27″N 7°24′40″E / 45.0408°N 7.4110°E / 45.0408; 7.4110	Palača je dobila ime po prinčevima Carignana, a nalazi u središtu Torina (Via Accademia delle Scienze) i danas je Muzej Risorgimenta. Njeno slavno zaobljeno barokno pročelje izveo je slavni arhitekt Guarino Guarini.
	Castello del Valentino	Torino	1630. – 1660ih	45°01′53″N 7°24′39″E / 45.0315°N 7.41079°E / 45.0315; 7.41079	Srednjovjekovni dvorac je u baroknom stilu dala obnoviti vojvotkinja Kristina Marija u 17. stoljeću, a 1860ih je obnovljen u Fakultet strojarstva, da bi danas bio središnja zgrada Arhitektonskog i politehničkog fakulteta u Torinu.
	Villa della Regina	Torino	18. stoljeće		Ascanio Vitozzi je dizajnirao palaču malo izvan Torina 1615. godine, a 1637. je postala kraljevskom rezidencijom kardinala Mauricea Savojskog i to je bila do 1684. godine kada je pripala kraljici Sicilije Ana-Mariji Orleanskoj.
	Palazzina di Stupinigi	Stupinigi	1729.	44°35′39″N 7°21′41″E / 44.5942°N 7.3614°E / 44.5942; 7.3614	Kraljevski dvorac iz 15. stoljeća je u 18. stoljeću Filippo Juvarra pretvorio u kraljevsku lovačku ložu za kralja Sardinije Viktora Amadeusa II. Palača i park su prošireni za vladavine Karla Emanuela III., te je naposljetku imao 137 prostorija i 17 galerija na 31,050 m².
	Reggia di Venaria Reale	Venaria Reale	1675.	45°08′10″N 7°37′35″E / 45.1362°N 7.62644°E / 45.1362; 7.62644	Ovo je jedna od najvećih palača na svijetu, izgrađena za vojvodu Karla Emanuela II. kao polazno mjesto za njegove lovačke ekspedicije u torinska brda. Njeno ime "Venatio Regia" na latinskom znači "Kraljevsko lovište".
	Castello della Mandria	Venaria Reale	1708. – 1720ih	45°04′51″N 7°22′23″E / 45.0807°N 7.3731°E / 45.0807; 7.3731	Dvorac u selu Mandria izgradio je Filippo Juvarra, a postao je kraljevskom rezidencijom 1863. god. za vladavine Viktora Emanuela II., kralja Italije, koji ga širi na 35.000 m² s tri unutarnja dvorišta veličine oko 100 m.
	Castello di Rivoli	Rivoli	1706.	45°02′28″N 7°18′25″E / 45.0412°N 7.307°E / 45.0412; 7.307	Barokna građevina izgrađena na mjestu dvorca iz 9. ili 10. stoljeća koje je pretvoreno u rezidenciju dinastije Savoy u 11. stoljeću, te mjesto Savojskog seoskog vijeća u 12. stoljeću. Nedovršeno djelo Fillipa Juvara za Viktora Amadeusa II. kojeg je nakon abdikacije, 1731. godine, ovdje zatočio njegov sin, Karlo Emanuel III., te je tu i preminuo 1732. godine.[2] Danas je u njemu Muzej moderne umjetnosti u Torinu.
	Castello di Agliè	Agliè	17. stoljeće	45°13′N 7°28′E / 45.22°N 7.46°E / 45.22; 7.46	Dvorac iz 12. stoljeća koji je u 17. stoljeću pretvoren u raskošnu baroknu rezidenciju vojvode Fillipa d'Aglièa, koju su uništili Francuzi 1706. godine. God. 1765. otkupio ju je Karlo Emanuel III. Savojski za svog sina Benedetta Savojskog koji je 1770ih radikalno uredio prema planovima arhitekta Biragija di Bòrgara. Od tada je bila ljetnom rezidencijom kraljeva Sardinije. Palača je okružena engleskim i talijanskim parkom, ima monumentalno pročelje s fontanom i dva stubišta, a iznutra ima 300 prostorija.
	Castello di Moncalieri	Moncalieri	17. stoljeće	45°00′03″N 7°24′41″E / 45.0008°N 7.41125°E / 45.0008; 7.41125	Dvorac iz 12. stoljeća, izgrađen na strateškom položaju južnog prilaza Torinu, je u 17. stoljeću Yolanda od Valoisa, žena vojvode Amadeusa IX. Savojskog, pretvorila u ljetnikovac. Arhitekt Carlo di Castellamonte je znatno proširio njegovu vanjštinu, a prema njegovim planovima lokalni umjetnici su ukrasili njegovu unutrašnjost. Od tada ga intenzivno koristila obitelj Savoy do 1798. godine kada ga okupiraju Francuzi do 1814. godine. Viktor Emanuel II. ju je više volio od Kraljevske palače u Torinu.
	Castello di Racconigi	Racconigi	18. stoljeće	44°27′40″N 7°24′12″E / 44.46098°N 7.40335°E / 44.46098; 7.40335	Guarino Guarini je koncem 17. stoljeća od utvrde iz 11. stoljeća načinio raskošnu rezidenciju za Emanuela Filiberta, vojvodu Carignana. Arhitekt je iznad dvorca oko četvrtastog dvorišta podigao središnju građevinu s krovom u obliku pagode, a dva sjeverna tornja je zamijenio paviljonima s kupolama i mramornim lanternama na kutovima. Ludovico Luigi Vittorio od Carignana je koncem 18. stoljeća ju je dao proširiti i bogato ukrasiti iznutra, ali i dao izgraditi raskošni francuski park koji je uredio francuski arhitekt krajolika André Le Notre, slavan po parkovima Versajske palače.
	Pollenzo Estate	Pollenzo	19. stoljeće	44°41′05″N 7°53′45″E / 44.684739°N 7.895866°E / 44.684739; 7.895866	Patricij Visconti Antonio Porro je 1386. godine dao izgraditi dvorac na ruševinama starijeg dvorca koji je postao rezidencijom Markiza Romagnana. U drugoj polovici 16. stoljeća obnovljen je u manirističkom stilu, a od 1832. – 47., Karlo Albert Savojski ga je uredio u duhu neo-gotike.
	Castello di Govone	Govone	18. stoljeće	44°28′48″N 8°03′36″E / 44.480°N 8.060°E / 44.480; 8.060	Srednjovjekovni dvorac je Karlo Feliks Savojski preuredio početkom 19. stoljeća prema svojim nacrtima u raskošnu ljetnu rezidemciju. Najznamenitije su njegovo monumentalno stubište, soba kineskih karti, dvorana za bal oslikana prizorima života Niobe i središnja velika dvorana oslikana iluzionističkim skulpturama.
	Reggia di Valcasotto	Valcasotto	19. stoljeće	44°07′12″N 8°06′00″E / 44.120°N 8.10°E / 44.120; 8.10	Razrušeni kartuzijanski samostan iz 11. stoljeća je 1837. godine pripao obitelji Savoy. Kralj Karlo Albert Savojski je uredio monaški dvor u ljetnu rezidenciju koju je njegov sin, Viktor Emanuel II. koristio kao lovačku ložu. Kralj Umberto I. ju je prodao privatniku, a od 2000. godine je Muzej pokrajine Piedmont.

Zajednički poslužitelj ima još gradiva o temi Rezidencije Savojske dinastije

• Residences of the Royal House of Savoy video (engl.)
• Regione Piemonte Web on line  Arhivirana inačica izvorne stranice od 26. travnja 2009. (Wayback Machine) (tal.)
• Fotografije  Arhivirana inačica izvorne stranice od 9. veljače 2012. (Wayback Machine)
• Otvorenje obnovljene palače Venaria Reale (engl.)

v • u Svjetska baština u Italiji Kulturna dobra (53) Agrigento (Dolina hramova) (1997.) • Akvileja (1998.) • Amalfijska obala (1997.) • Arapsko-Normanski Palermo i katedralne crkve u Cefalù i Monrealeu (2015.) • Bazilika Svetog Franje Asiškog i povijesno staro središte Asiza (2000.) • Portici Bolonje (2021.) • Botanički vrt u Padovi (1997.) • Brežuljci prošeka Coneglianoa i Valdobbiadenea (2019.) • Caserta (Palača u Caserti, Vanvitellijev akvadukt, San Leucio) (1997.) • Castel del Monte (1996.) • Etruščanske nekropole Banditaccia i Monterozzi (2004.) • Cilento i Vallo di Diano (Paestum, Velia, samostan u Paduli) (1998.) • Cinque Terre, Portovenere i otoci (Palmaria, Tino i Tinetto) (1997.) • Crespi d'Adda (1995.) • Ferrara (1995.) • Povijesno središte Firence (1982.) • La Strade Nuove i kompleks Palazzi dei Rolli u Genovi (2006.) • Hadrijanova vila (1999.) • Ivrea, industrijski grad 20. stoljeća (2018.) • Langobardska središta u Italiji (Cividale del Friuli, Brescia, Castelseprio, Spoletu, Campello sul Clitunno, Benevento, Monte Sant'Angelo) (2011.) • Mantova i Sabbioneta (2008.) • Sassi i park crkava u stijenama Matere )1993.) • Medici vile i vrtovi (2013.) • Mletačke utvrde od 15. do 17. stoljeća: Stato da Terra i zapadni Stato da Mar (2017.) • Torre Civica, Piazza Grande i Katedrala u Modeni (1997.) • Povijesno središte Napulja (1995.) • Padovanski ciklus fresaka iz 14. stoljeća (2021.) • Povijesno središte Pienze (1996.) • Katedralni trg u Pisi (1987.) • Pompeji, Herkulanej i Oplontis (Torre Annunziata) (1997.) • Prapovijesne naseobine sojenica oko Alpa2) (2011.) • Raetinska pruga1) (2008.) • Ranokršćanski spomenici u Ravenni (Mauzolej Gale Placidije, Neonova krstionica, Arijanska krstionica, Nadbiskupska kapelica u Raveni, Nova bazilika Svetog Apolinarija, Teodorikov mauzolej, Bazilika svetog Vitalea i Bazilika Svetog Apolinarija u Classi) (1996.) • Rezidencije Savojske dinastije (1997.) • Povijesno staro središte Rima uključujući Baziliku sv. Petra izvan zidina 1) (1980.) • Sacri Monti (2003.) • San Gimignano (1990.) • Siena (1995.) • Sirakuza i Pantalica (2005.) • Su Nuraxi (1997.) • Crkva Svete Marije Milostive u Milanu (1980.) • Villa d'Este (2001.) • Trulli Alberobella (1996.) • Urbino(1998.) • Crteži doline Val Camonica (1979.) • Kasnobarokni gradovi visoravni Val di Noto (Caltagirone, Catania, Militello in Val di Catania, Modica, Noto, Palazzolo Acreide, Ragusa, Scicli) (2002.) • Val d'Orcia (2004.) • Venecija i njezina laguna (1987.) • Verona • Vicenza i Paladijeve vile • Villa del Casale (1997.) • Vinogradarski krajolik Pijemonta: Langhe-Roero i Monferrato (2014.) • Veliki lječilišni gradovi Europe (Montecatini Terme) (2021.) Prirodna dobra (5) Bukove prašume u Karpatima i drugim područjima Europe2) (2017.) • Dolomiti (2009.) • Etna (2013.) • Liparski otoci (2000.) • Monte San Giorgio3) (2003.) Nematerijalna svjetska baština (9) Sardinijsko pastoralno pjevanje Canto a tenore (2009.) • Mediteranska prehrana5) (2010.) • Tradicionalno sicilijansko lutkarsko kazalište Opera dei Pupi (2008.) • Tradicionalna izrada violina u Cremoni (2012.) • Napuljski Pizzaiuolo (2017.) • Proslave procesija velikih struktura na ramenima (2013.) • Tradicionalni račvasti uzgoj loze zajednice na otoku Pantelleria (2014.) • Transhumanca (2019)6) • Praksa opernog pjevanja u Italiji (2023.) 1) Zajednička svjetska baština Italije i Vatikana   2) Zajednička svjetska baština 13 europskih zemalja [1]  3) Zajednička svjetska baština Italije i Švicarske  4) Zajedno s pet ostalih alpskih zemalja   5) Zajednička svjetska baština Cipra, Grčke, Hrvatske, Italije, Španjolske, Maroka i Portugala  6) Zajedno s više zemalja