Ekumenski sabor
| Dio serije članaka na temu | ||||||
|---|---|---|---|---|---|---|
|
Isus Hristos Osnove Historija
Teologija Biblija |
Ekumenski ili vaseljenski sabor ili ekumenski koncil je izraz koji se prevashodno odnosi na pravoslavlje i katoličanstvo, označavajući svjetsko sabiranje ili okupljanje kršćanskih crkava, odnosno susret svih njihovih partrijarha, odnosno biskupa, radi donošenja zajedničkih hrišćanskih dogmi i razmatranja crkvenih pitanja koja imaju univerzalno značenje, što znači da moraju biti prihvaćena od svih sestrinskih crkava, tj. pune crkve. Po ovom pitanju pravoslavna, tj. pravoslavne crkve, i katolička crkva se razlikuju, te prema tome nisu pune sestrinske crkve. Prema Istočnom pravoslavlju, punu crkvu sačinjava većina Istočnih pravoslavnih crkava, koje se ralikuje od tzv. Orijentalnog pravoslavlja, s kojim Istočne crkve nisu u sestrinskim odnosima. Rimokatolička crkva također nije dio pune crkve. Slično ovom, Rimokatolička crkva označava kao punu crkvu samo one crkve (katoličke) koje su u punim sestrinskim odnosima s Rimokatoličkom crkvom.
Međutim, sve Istočne pravoslavne crkve i Rimokatolička crkva priznaju važnost svih ranih ekumenskih sabora koji su održani prije Velikog raskola (šizme), s izuzetkom Četvrti konstantinopolski sabor, za koji katolici tvrde da se održao 869-870, dok pravoslavci ukazuju na potonji konstantinopoljski sabor, održan 879-880.
Sinod je riječ koja se često upotrebljava za koncil, oadnosno sabor, mada uglavnom ima više lokalni negoli svjetski (ekumenski) karakter.
- Prvi vaseljenski sabor, takođe poznat kao Prvi nikejski sabor, održan u Nikeji, 325, je odbacio arijanstvo i prihvatio Nikejski simbol vjere, odnosno Nikejsko-carigradski simbol vjere. Ovaj i sve druge potonje sabore ne priznaju crkve koje ne prihvataju Sveto Trojstvo, kao na primjer, arijanci, unitarijanci i Jehovini svjdoci.
- Drugi vaseljenski sabor, također poznat kao Prvi konstantinopolski sabor, održan u Konstantinopolju, 381. Nikejski simbol vjere revidirano u sadašnji oblik koji se još koristi u Istočna pravoslavna crkva|Istočnim i Orijentalnim pravoslavnim crkvama, dok je svaka daljnja promjena istog zabranjena bez slaganja vaseljenskog sabora.
- Treći vaseljenski sabor, održan u Efesu, 431. Odbačeno nestorijanstvo, Djevica Marija proglašena Bogorodicom ili Majkom Božijom (na grčkom, Θεοτόκος, Theotokos). Ovaj i potonji sabori nisu priznati u Asirijskoj crkvi.
- Četvrti vaseljenski sabor, održan u Halkedonu, 451. Odbačeno Evtihijevo učenje o monofizitizmu, opisane i razgraničene dvije prirode Isusa Krista, tj. ljudska i božanska; usvojeno Halkedonski simbol vjere. Ovaj i potonji sabore ne priznaju Orijentalne pravoslavne crkve.
- Peti vaseljenski sabor, također poznat kao Drugi konstantinopoljski sabor, održan u Konstantinopolju, 553. Potvrđene odluke i učenja donesena na prethodnim saborima, osuđeni arijanstvo, netorijanstvo i monofizitizam kao jeresi.
- Šesti vaseljenski sabor, također poznat kao Treći konstantinopoljski sabor, održan u Konstantinopolju, 680–681. Odbačen monotelitizam, učenje prema kojem Isus ima jednu volju ali dvije prirode (ljudsku i božansku). Potvrđeno da Krist ima kako ljudsku tako i božansku volju.
- Sedmi vaseljenski sabor, također poznat kao Drugi nikejski sabor, održan u Nikeji, 787. Obožavanje ikona ponovno uspostavljeno, time okončavajući prvi ikonoklazam, borbu protiv ikona.
- VIII. Četvrti carigradski sabor, (869.-870.): svrgava carigradskog partrijarha Focija. Ovaj sabor priznaje Katolička Crkva, a ne priznaje ga Pravoslavna Crkva.
- VIII. Četvrti carigradski sabor, (879.-880.): vraća u službu Focija kao carigradskog patrijarha te osuđuje izmjene u Nicejsko-carigradskom vjerovanju. Osuda Filioque. Ovaj sabor Katolička Crkva ne priznaje, a priznaju ga Pravoslavne Crkve, premda ga se ne smatraju ekumenskim saborom.
U nekim Pravoslavnim Crkvama među ekumenske sabore ubraja se i:
- IX. Peti carigradski sabor, (1341.-1351.): prihvaćanje hezihazma prema nauku Gregorija Palama, te osuda prozapadnog filozofa Barlaama Kalabrijskog.
- IX. Prvi lateranski sabor, (1123.)
- X. Drugi lateranski sabor, (1139.)
- XI. Treći lateranski sabor, (1179.), s 3 sjednice.
- XII. Četvrti lateranski sabor, (1215.), s 3 sjednice.
- XIII. Prvi lionski sabor, (1245.), s 3 sjednice.
- XIV. Drugi lionski sabor, (1274.), sa 6 sjednica.
- XV. Sabor u Vienni, (1311.-1312.), s 3 sjednice.
- Koncil u Pisi, (1409.): nije službeno priznat jer ga nije sazvao papa.
- XVI. Koncil u Konstanzu, (1414.-1418.), s 45 sjednica: okončanje velikog zapadnog raskola, pojava koncilijarizma.
- Sabor u Sieni, (1423.-1424.): nije priznat kao ekumenski sabor, a označio je vrhunac koncilijarizma.
- XVII. Sabor u Baselu-Ferrari-Firenci, (1431., 1437., 1438., 1439., 1442.), s 25 sjednica: pokušaj pomirenja s pravoslavnim Crkvama, te s ostalim istočnim Crkvama.
- XVIII. Peti lateranski sabor, (1512.-1517.), s 12 sjednica: pokušaj obnove Crkve
- XIX. Tridentinski sabor, (1545.-1563. s prekidima), s 25 sjednica: odgovor na reformaciju, obnova Crkve.
- XX. Prvi vatikanski sabor, (1869.-1870.), s 4 sjednice: papina nezabludivost.
- XXI. Drugi vatikanski sabor, (1962.-1965.), s 9 sjednica i 168 generalnih kongregacija podijeljenih u 4 zasjedanja: obnova zapadne (rimske) liturgije, uporaba narodnog jezika u bogoslužju, definicije o naravi Crkve i njezinu odnosu prema suvremenom svijetu, poticanje biblijskih studija, ekumenizam.