Ilirske pokrajine

Ilirske Provincije Les Provinces Illyriennes autonomna pokrajina Francuskog Carstva ←     ←     ←   1809. – 1814.   →     →     → Glavni grad Ljubljana Jezik/ci francuski, slovenski, hrvatski i talijanski Politička struktura autonomna pokrajina Francuskog Carstva Generalni guverner  - 1809.-1811. Auguste Marmont  - 1811.-1813. Henri-Gratien Bertrand  - 1813. Jean-Andoche Junot  - 1813. Joseph Fouché Historija  - Mir u Schönbrunnu 14. oktobar 1809  - Poraz Napoleona u Bitci kod Leipziga 1814. Stanovništvo  - 1811. (procjena) 1 504 258 [1]

Ilirske pokrajine (francuski: Les Provinces Illyriennes, talijanski: Province Illiriche, slovenački: Ilirske province) naziv za kratkotrajnu autonomnu pokrajinu Francuskog Carstva osnovanu 14. oktobra 1809, za vrijeme napoleonskih ratova na teritoriju venecijanskih, austrijskih, slovenskih, mađarskih (Rijeka) i hrvatskih zemalja, koje su ime dobile po starosjediocima Ilirima. ^[2]

Poslije poraza u Bici kod Wagrama Austrijsko carstvo bilo je prisiljeno nakon potpisivanja Mira u Schönbrunnu prepustiti Francuskoj sljedeće teritorije;

• zapadni dio Koruške
• Kranjsku
• Juliju (Grofovija Gorica i Gradiška, Trst s okolicom, Istru i Rijeku kao Corpus separatum Ugarske)
• Hrvatsku i Vojnu krajinu (jugozapadno od Save)
• Dalmaciju (mletački posjed)
• Dubrovačku republiku

Francuzi su nakon potpisivanja Bratislavskog mira - 1805 zauzeli Mletačku Republiku i sve njene prekomorske posjede Istru, Dalmaciju sa Bokom Kotorskom (formalno posjed od 1805, ali stvarno tek nakon povlačenja ruske vojske 1807) i teritorije Dubrovačke republike, koju je francuska vojska okupirala 1806., i priključila Dalmaciji nakon ukidanja Republike 1808. Dalmacija i Dubrovačka republika su do 1808. formalno bile Kraljevine Italije, a kad su osnovane Ilirske pokrajine priključene njima, posljednji teritorij priključen pokrajinama bio je istočni Tirola sa gradom Lienzom 1810.

Napoleon je Ilirske pokrajine osnovao iz strateških i ekonomskih razloga, da svom velikom neprijatelju Austriji odreže pristup moru^[2] i uspostavi kopnenu granicu sa potencijalnim saveznikom Osmanskim carstvom. Francuzi su računali da će nakon toga moći vojno i ekonomski kontrolirati obje obale Jadranskog mora, s druge strane Ilirske pokrajine, tebale su biti štit prema Italiji, koja je za Napoleona imala velik strateški značaj, kao brana prema francuskoj jugoistočnoj granici i brana preko alpskih prijelaza.

Ilirske pokrajine su formalno bile autonomna pokrajina Francuskog carstva, ali su u realnosti bile vrlo centralistički vođene iz ministarstava u Parizu. Glavni grad pokrajine bila je Ljubljana, sjedište generalnog guvernera, Francuska administracija, uvela je na cjelokupnom teritoriju Ilirskih pokrajina - tadašnje revolucionarno civilno pravo - Code Napoleon (Code civil), po kojem su građani po prvi put bili makar formalno pred zakonom jednaki. ^[2]Prvi Generalni guverner pokrajine od 8. oktobra 1809. bio je sposobni maršal Marmont, koji je upravljao pokrajinama do januara 1811. On je za svoje kratke uprave izgradio puno cesta, iz strateških razloga (Venecija ih upravo iz istih razloga nije izgradila), - najznačajnija od njih je prva cesta u Dalmaciji koja je povezala Zadar sa Kotorom.

U skladu sa novim granicama, reorganizirana je i crkvena uprava, Ilirske pokrajine podjeljene su na dvije nadbiskupije]] Ljubljansku i Zadarsku, sa biskupijama u Gorici, Kopru, Šibeniku, Splitu i Dubrovniku.

Britanska mornarica je nakon sklapanja Tilsitskog mira između Francuskog Carstva i Carske Rusije u julu 1807 izvršila pomorsku blokadu Jadrana i potpuno prekinula pomorski promet po jadranskim lukama, pokušaj udružene francusko - venecijanske flote da razbije blokadu i zauzme otok Vis, neslavno je propao nakon pomorske bitke kod Paklenih otoka 13. marta 1811.

U augustu 1813 je Austrija objavila rat Francuskom Carstvu, austrijska vojska pod komandom generala Franza Tomassicha provalila u Ilirske pokrajine. U brzom prodoru, pomogla im je i peta kolana, jer je dobar dio pokrajinskih jedinica u Hrvatskoj sastavljen od domaćih ljudi, jednostavno prešao na austrijsku stranu. Zadar je pao 6. decembra 1813, nakon opsade od 34 dana. Dubrovčani su podigli ustanak i protjerali Francuze nadajući se da će moći obnoviti svoju republiku ali su se razočarali kad su 20. septembra 1813. u grad ušle austrijske snage. Boku Kotorsku i okolicu su u ljetu 1813. zauzele crnogorske snage, i držale pod svojom vlašću do ljeta 1814, kad su je pod pritiskom velikih sila morali prepustiti Austriji - 11. juna. Britanska mornarica povukla se sa Visa i Korčule u julu 1815. nakon konačnog napoleonovog sloma poslije Bitke kod Vaterloa.

Nakon svih tih događaja Bečki kongres je priznao Austriji pravo da zaposjedne dotadašnje Ilirske pokrajine.

• Auguste Marmont (1809.-1811.)
• Henri-Gratien Bertrand (1811.-1813.)
• Jean-Andoche Junot (1813.)
• Joseph Fouché (1813.)

Ilirske pokrajine su od 1809. do 1811. bile administrativno podjeljene na 11 intendatura.

a nakon reforme uprave napoleonovim dekretom od 15. aprila 1811 (Decret sur l'organisation de l'Ilirie) na sedam provincija, koje su trebale po svemu ličiti na francuske departmane:

Vojna Hrvatska bila je podjeljena na pukovnije: Ličku (štab u Gospiću), Otočačku, Ogulinsku, Slunjsku, Glinsku i Petrinjsku koje su poslije nosile naziv 1. i 2. banske.

Vojna Hrvatska, je ostala kao relikt bivše Vojne krajine, na njenom čelu bio je viši oficir - vojni intendant sa sjedištem u Karlovcu, uz kojeg je postojala središnja direkcija (direction centrale) kao komesarijat za administrativne, a naročito za financijske poslove. Vojni intendant bio je izravno podčinjen guverneru. U Karlovcu je bio štab vojske za Hrvatsku, i od ljeta 1811 oficirska škola na francuskom jeziku.

Dekretom od 12. februara 1810. Ilirske pokrajine su podijeljene u dvije divizije sa sjedištem u Ljubljani i Zadru, svaka pod komandom divizijskoga generala.

Ilirske pokrajine su 1811. ^[1] imale ukupno 1 504 258 stanovnika, od toga 460 116 Intendatura Ljubljana, 381 000 Intendatura Karlovac, 357 857 Intendatura Trst i 305 285 Intendatura Zadar. Francuzi su svojim dekretom o jednakosti svih građana konačno oslobodili Židove, habsburgškog zakona koji im je zabranjivao da se mogu naseljavati u Kranjskoj.^[1]

U skladu sa svojim revolucionarnim uvjerenjem da donose slobodu narodima, Francuska uprava je doista uvela puno revolucionarnih novina, zabranila je rad nekim redovima i oduzela im posjede, a zemlju podjelila seljacima koji su je dotad obrađivali. Ukinula sve privilegije plemstva i uvela jednakost pred zakonom. Zabranila crkvene procesije, brojne bratovštine i cehove i uvela jednakost (ukinula poreske olašice i oslobođenje od poreza) i slobodu u privredi. Izgradila je puno škola, i uvela četverogodišnje osnovno i četverogodišnje gimnazijsko školovanje, u Ilirskim pokrajinama je ukupno radilo 25 gimnazija i jedno vrijeme od 1810 do 1813 .univerzitet ("École central") sa pet fakulteta; filozofskim, medicinskim, pravnim, tehničkim i teološkim. Zaposlila je puno lokalnog stanovništva u upravi, i ono što je najvažnije po prvi puta upotrijebila narodni jezik u službenim poslovima. ^[2]Prve novine na hrvatskom jeziku Il Regio Dalmata – Kraglski Dalmatin štampane su još 12. jul a 1806. za vrijeme dok je još Dalmacija službeno bila dio Kraljevine Italije one su izlazile svake subote do 1910. ^[3]Slična je praksa bila i po slovenskom dijelu pokrajina, u Ljubljani su izlazile službene novine Le Télégraphe officiel na francuskom, njemačkom, talijanskom i slovenskom. Slovenski pjesnik i jedan od tvoraca jezika Valentin Vodnik napisao je prve udžbenike na slovenskom za osnovne škole.

Iako je život Ilirskih pokrajina bio kratak, vatra koju je ona zapalila, nije se više dala ugasiti - na osnovu tog se u Hrvatskoj rasplamsao Ilirski pokret , a u Sloveniji nacionalni pokret za afirmaciju narodnog jezika. ^[2]

• Illyrian Provinces, sa portala Encyclopædia Britannica (en)
• Časopis "Kolo" Matice hrvatske Arhivirano 2009-06-06 na Wayback Machine-u članak Ivana Pederina: Vojni i vojno–pomorski, gospodarski, kulturni i crkveni sustav francuske vlasti u Dalmaciji i Ilirskim pokrajinama
• Karta Ilirskih provincija