Kunegunda Ugarska

Sveta Kunegunda Ugarska (1234 - 1292.) ^[1] ćerka kralja Bele, rimokatolička svetiteljka, pripadnica monaškog reda klarise. Andrija Kačić Miošić u "Razgovorima ugodnim naroda Slovinskoga" o njoj piše: "Sveta Kunegunda, Kralja Ugarskoga, Dalmatinskoga, i Horvatskoga imenom Bele kći, koja od kralja Serbskih po ženskoj kervi izlazi, umri na 1292." ^[2] (Miošić u fusnoti 24. navodi izvor odakle crpi ovu informaciju: Joan. long. canonic. Cracov. vading. in annal. Nrin-)

Kinga se rodila 5. ožujka 1234., kao drugo od desetero djece Bele IV., kralja Ugarske i Marije Laskaris, kćerke grčkog cara u Niceji. Okolina je duboko kršćanska: od ugarske dinastije Arpadovića potječe sveti Stjepan, glavni zaštitnik Mađarske, i sin sveti Emerik; posebno mjesto zauzimaju žene, sveta Ladislava, sveta Elizabeta Tirinška, Kingina teta sveta Hedviga Šleska, sveta Janja Praška i, napokon, Kingine sestre: sveta Margareta, dominikanka, blažena Jolanda, klarisa. Još jedna druga sestra, Konstanca, također dominikanka, umrla je na glasu svetosti.

Sjeme svetosti posijano u njezino mlado srce, naći će u zemlji Poljskoj ozračje jednake duhovne gorljivosti. Godine 1239., u dobi od pet godina, Kinga je odvedena u Poljsku, kao obećana Boleslavljeva zaručnica - koji je tada imao trinaest godina - vojvode Sandomierza i prijestolonasljednika Krakova. Oni su bili, uz biskupa Višeslava, dostojanstvenici grada Krakova, zajedno s Boleslavljevom majkom Grimislawom i njezinom kćerkom Salomejom, suprugom Kolomana, brata ugarskoga kralja, koji su takvim ženidbama očekivali moćnu podršku Ugarske radi obrane vojvodine Sandomierza te da Boleslavu osiguraju prijestolje u Krakovu, u maloj Poljskoj bogatoj feudima i sukobima.

Kinga je najprije dospjela u Wojnicz, gdje je susrela Boleslava s majkom i gdje se obavio ugovoreni obred buduće ženidbe (sponsalida de futuro), a onda je došla u Sandomierz. Njezina povezanost s Grimislawom i s budućom zaovom Salomejom (koja joj je ujedno i strina), ženama duboke molitve i kršćanskog zalaganja, postat će čvrsta. To su teške godine, obilježene zabrinjavajućim navalama Tatara u Poljsku i Ugarsku, koji posvuda ostavljaju za sobom pokolj, ruševine i bijedu. I Kinga je, s Boleslavljevom obitelji, upoznala bijeg i progonstvo u Ugarsku, a onda u Moravsku, pored jednog cistercitskog samostana. Tek samo nenadanom smrću vrhovnog vođe Tatara, u prosincu 1241., i posljedično povlačenjem četa, Središnja Europa mogla je odahnuti.

Nakon smrti supruga Kolomana, Salomeja je primila veo klarisa: ona je prva klarisa u Poljskoj. To je potaklo i Kingu da bude privučena idealom Franje i Klare iz Asiza.

Godine 1248. obavljeno je vjenčanje Kinge i Boleslava. Kinga je bila vjerna supruga i djelatno je pomagala svojega supruga, zalažući sve svoje snage da odoli nevoljama koje su se ubrzo javile. Kao jaku ženu nalazimo je uz Boleslava da ga podrži u bitkama i ratovima koji prijete sa svih strana: na istoku Rusi i Litvanci, druga invazija Tatara 1253.-1260., bolni događaji u Krakovu, koji zbog prijestolonasljedstva vode do vojnih akcija i do raskida prijateljstva s novim biskupom Pavlom, sve do pomirenja 1274., također po molitvama i posredovanju Kinge. Uvijek se zalagala za slogu i uspostavu pravde i mira.

Kinga je svojemu puku bila majka i učiteljica. Štitila je bolesne, pomagala potrebite i pružala pomoć siromasima u svakoj njihovoj potrebi; borila se protiv neznanja, promicala je na sve načine - posebno utvrđujući sakramentalni život - moralizaciju i kristijanizaciju društva, podizala nove crkve i podupirala razvoj Redova, osobito franjevačkih. Cijenila je umjetnička djela, podupirala je razvoj glazbe i pjevanja, voljela je i promicala poljski jezik i kulturu. Kada je bilo potrebno, za svako je djelo odvajala iz vlastitih dobara, smatrajući se jednostavno Božjom povjerenicom: „Sve za Boga i bližnjega“, bilo je njezino geslo.

Kinga je osobito poznata po svojemu životu djevičanstva, koje je sačuvala i u braku. Ako je danas općenito taj izbor iznenađujući, ne treba zaboraviti da je on bio čest u prvotnoj Crkvi te da je u samom svom obiteljskom krugu Kinga našla primjer strine Salomeje i Kolomana. Nije to bio prezir vlastitoga braka, niti nerazboritost, nego svijest da je primila od Gospodina dar djevičanstva i da je pozvana - rekao bi sveti Franjo - „povratiti ga“ netaknutog Velikom Darovatelju. Jedan životopisac pripovijeda da se za vrijeme svadbenog dočeka Kinga udaljila sa svečanosti da se pomoli za čvrstoću svoje odluke života u djevičanstvu. Kad joj se Boleslav približio, izjavivši da je spreman njoj za ljubav učiniti štogod zatraži, odmah mu je predložila da zajedno s njom učini zavjet potpunog djevičanstva na jednu godinu, u čast Stvoritelja svijeta. Mladi vojvoda rado je to prihvatio. Kad je istekla prva godina braka, Kinga predloži suprugu da obnove zavjet na drugu godinu, u čast Djevice Marije; i ovaj puta je Boleslav pristao. Teška kušnja je došla u trećoj godini braka. Ali na koncu su Kinga i Boleslav položili zavjet trajne čistoće u krakovskoj katedrali, u ruke biskupa Prandote. Kinga će, uz suglasnost supruga, zavjetovati Pravilo trećeg reda sv. Franje.

Za Kingu djevičanstvo nikad nije bilo razlogom hvastanja: kad je primila redovnički veo iz ruku biskupa Pavla, nije se htjela pridružiti skupini djevica, nego udovica, da pokaže kako nema prava javno se hvaliti djevičanstvom. U samostanu je svoju tajnu povjerila samo ispovjedniku i svojoj predragoj pouzdanici, sestri Katarini. Druge sestre mogle su to samo naslućivati.

Godine 1279. g. umire Boleslav, kojega je narod oplakivao zbog njegove dobrote i pravednosti. Posmrtni ostaci preneseni su u crkvu Manje braće, gdje je Kinga, u društvu sestre Jolande, odnedavno udovice, provela noć u molitvi. Na pogrebu su obje vojvotkinje imale koprenu, kao znak mnogima da će se Kinga odreći svijeta. Kinga je razdijelila siromasima svoj novac što ga je imala, otputovala je uSacz, gdje će provesti ostatak svojega života, dok je upravu nad dvjema vojvodinama, Krakovom i Sandomierzom, predala Boleslavljevom nećaku, Leszeku Crnom.

Kinga je u Starom Saczu započela gradnju crkve i samostana klarisa: privilegijem Kinge i biskupa Pavla, od 1280. g., čini se da je namjeravala dati u posjed svu svoju očevinu teritorija Sacz, u skladu s Pravilom Urbana IV., koje, za razliku od onog Klarinog što ga je potvrdio Inocent IV., dopušta monahinjama posjedovati zajednička dobra i rente. Cilj gradnje samostana za Kingu je potpuno jasan: na slavu Božju, na čast Presvete Marije i slavnog oca svetoga Franje, za sestre Reda sv. Klare, koje se odriču svoje volje, danju i noću služe Gospodinu, idući pred njim putem svetosti i pravednosti, odričući se dobara ovoga svijeta, poticane željom da uđu u kraljevstvo Božje na uska vrata Evanđelja.

U samostanu Stari Sacz živjele su redovnice raznih dobi, društvenog i kulturnogpodrijetla, gotovo sve Poljakinje, s nekoliko sestara Mađarica i, možda, koja Njemica. Kinga je bila njihova majka i službenica, razdajući se na sve načine, u bratskom životu, u kulturnom i duhovnom odgoju, u vanjskim događajima koji su uznemirivali život samostana, kao kada su, zbog treće invazije Tatara na Poljsku, Kinga i njezine sestre morale uteći u mali dvorac na Pieniny.

Što se tiče njezinog nutarnjeg života, glavni životopisci šute, predstavljajući nam Kingu jednako zrelu u svetosti i krepostima, kako na početku tako i na koncu života. Putovanje sa svojim Bogom, povijest duše, rast njezine vjere, nade i ljubavi u događajima njezina života, kao uostalom napredak u svim krepostima, sve to pripada „Kraljevoj tajni“.

1291., 21. rujna, na blagdan sv. Mateja Evanđeliste, Kinga je iznenada bila prisiljena leći u postelju zbog teške bolesti, „kako ne bi bila lišena mogućnosti davanja svakodnevnog obola“, kaže jedan životopisac opisujući tu posljednju kušnju. Kroz dvanaest mjeseci Kinga radosno prihvaća volju svojega božanskoga Zaručnika. Dana 24. srpnja 1292., primivši sakramente i upravivši sestrama posljednje pouke, dok je slušala čitanje Evanđelja po Ivanu, poglavlja 12-14, otišla je prije zore Gospodinu. Pokopana je na glasu svetosti u kapelici svoga samostana pokraj prozorčića kroz koji su redovnice primale euharistiju.

Dana 16. lipnja 1999. Sveti Otac Ivan Pavao II. proglasio ju je svetom. Njezin se spomen slavi 25. srpnja. ^[3]

Pred kraj Klarina života, više od 150 zajednica izjasnilo se da pripada njezinom načinu života. Neke su od njih započele kao male pokorničke zajednice (npr. zajednica Ermentrude u Brugesu, Belgija), druge su nikle na poticaj nekih kraljevni koje su htjele Bogu na čast podići velike i sjajne samostane u koje su se često puta i same povukle (sv. Janja Praška, sv. Kunigunda). ^[4]